Ovo je samo...
Linin blog
Blog - siječanj 2008
ponedjeljak, siječanj 21, 2008
Subota (19. 01.) je bila dan za posjet Samoboru i Samoborskom gorju. Ovaj put su se Goranu i meni prodružili Lava aka Tea i Igor aka Igi.

Igi na svom mjestu u autu. Lavu smo ipak pustili u kabinu auta.
Igi u gepeku; photo by Lava

Iz Zagreba smo vrlo brzo autoputom stigli u Samobor, koji je već ukrašen za fašnik. Pomoću planinarske karte i plana grada Samobora, pronašli smo put za vidikovac na Tepcu.

Vidikovac na Tepcu (na 368 m n.v.) je željezna piramida visoka 14 metara postavljena 2006. godine. umjesto stare drvene 10-metarske piramide koja je izgorila 1946. godine. Pogled s vidikovca pruža se na Samobor, Samoborsko gorje, Medvednicu i Zagreb.

Dok smo se mi penjali na piramidu, Igi nas je čekao u podnožju. Ja nisam jedna od onih penjačkih partnera koji vam na vrhu kažu da se boje visine. Ja to kažem odmah, a svejedno se penjem.  Ipak mi je malo laknulo kad su i Lava i Goran na vrhu prokomentirali da se ne osjećaju najugodnije.
Vidikovac na Tepcu; photo by Lava

Pogled s vidikovca na Stari grad
Samoborski Stari grad; photo by Lina

Stari grad Samobor nalazi se na obronku brijega Tepca, na visini od 250 metara. To je tipičan srednjovjekovni zamak koji se ubraja među najveće gradine u Hrvatskoj. Djelomično je konzerviran i privremeno zatvoren zbog opasnosti od rušenja kamenja i zidova.

Makar mu se lijepo može prići stazom od Muzeja ili kroz park-šumu Anindol, mi smo gradinu pratili iz auta i kad smo vidjeli da nam je najbliže, tu smo se parkirali. Najbliži put ne znači i najlakši put. Obično najstrmiji.  Dok smo se pitali da li se uopće penjati, na zemlji smo vidjeli putokaz kojem nismo mogli odoljeti: mala prazna flaša Pelinkovca koja je svojim čepom davala smjer gradine. Pustili smo Igija da se penje prvi, a mi smo krenuli za njim: malo i mi sa sve 4, ali stigli smo do vrha. Dočekale su nas rešetke na ulazu, pa smo se malo dalje-iznad popeli na gradinu.

Dok Lava i Goran slikaju, Igi odmara:
Igi na Starom gradu Samobor; photo by Lava

Konzervirana kula Starog grada Samobor
Stari grad Samobor, photo by Goran

Naša planinarska ruta kretala je od Šoićeve kuće, pa smo se odvezli u Mali Lipovec. Tamo ostavljamo auto i krećemo:
Šoićeva kuća - gradina Lipovec - Oštrc - pl. dom Željezničar - pl. dom Ivica Sudnik na Velikom Dolu - Šoićeva kuća

Šoićeva kuća na 385 metara nadmorske visine je najstariji objekt u Samoborskom gorju uređen 1931. godine od strane HPD Japetić na mjestu nekadašnje stanice šumske željeznice. Makar ima status planinarskog doma, u njemu se ne može prenoćiti. Od Šoićeve kuće može se krenuti u svim smjerovima:
Putokazi kod Šoićeve kuće; photo by Lava

Mi odlučujemo prema gradini Lipovec (tabla desno, okomita na ove na slici; vidi se samo rub table). 

Do gradine Lipovec na 582 m n.v. došli smo serpetinastom stazom. Povijest Lipovca usko je vezana uz Okić: 1251. godine sazidao ga je Ivan Okićki. Oko 1618. g. spominje se, kao i Okić, kao ruševina. Na gradini smo sreli planinare iz Karlovca koje je putem pratila mačkica, te su je odlučili udomiti. Mačka (ili mačak) je bila sigurna u naručju buduće vlasnice, a Igi ju je samo ponjušio:
Mica-planinarka; photo by Goran

Sa gradine Lipovec krenuli smo prema Oštrcu.
Lava i Goran spuštaju se s gradine:
Lava i Goran na Lipovec gradu; photo by Lina

Putem smo sretali prve jaglace i kolonije bijelog cvijeća, kojemu moram saznati naziv:
photo by Lava

Nakon vrlo strmog silaska s Lipovec grada, popeli smo se oštro uzbrdo da planinskog hrpta kojim smo hodali do pl. doma Željezničar, a onda i do samog vrha Oštrc. Mada već umorni i gladni, pvo smo odlučili poći na vrh. 

Oštrc se nalazi na 752 metra n.v. i pruža pogled na cijelo Samoborsko gorje, budući da se nalazi u njegovom središtu. 

Goran udara žigove u naše dnevnike,
Goran na Oštrcu; photo by Lava

a Igi zadovoljno odmara.
Igi na Oštrcu; photo by Lava

Skupili smo malo preostale snage i odjurili u dom na grah, sendviče... Planinarski dom "Željezničar" Oštrc nalazi se na 691 m n.v. o kojem se brine PD Željezničar iz Zagreba. Na vratima doma oduševio nas je žig za dnevnik Hrvatske planinarske kuće koji se može utisnuti pa čak i kad je dom zatvoren.

U domu smo sreli poznatu ekipu!
S lijeva na desno: Darija, Lava, ja, Goran i Goran zvan Shumsko
na Oštrcu; čemu automatsko slikanje kad samo možeš jako ispružit ruku! Slikala ruka od Shumskog! ;)

Sunce je već zašlo, putevi nam se nisu podudarali te smo se razišli. Naša četveročlana ekipa krenula je prema Velikom dolu. Tamo smo samo na brzinu ušli u Sudnikov dom (530 m n.v.) po žig za HPK. Začudila nas je nevjerojatna vrućina na kakvu nismo navikli u pl. domovima, a upravo čitam u svojoj planinarskoj Bibliji da dom ima struju, vodovod i centralno grijanje. Prvotno je 1933. g. sagrađena kuća koja je u drugom svjetskom ratu spaljena, a od 1963. g. sagradila se zidana jednokatnica s podrumom, potkrovljem i balkonom, ali do danas nije posve uređena. Ime je dobila po prostranim livadama na Velikom dolu koje zimi služe kao skijalište, a kasnije i po Ivici Sudniku, samoborskom planinaru i osnivaču Planinarskog muzeja.

Ovo je bila zadnja postaja našeg izleta te smo krenuli prema Šoićevoj kući. Putokaz nas je usmjerio, malo i Goranova orijentacija, zatim smo dugo hodali, a da putem nismo vidjeli niti jednu markaciju. Ipak se nismo izgubili. Sišli smo na cestu kod raspela i hodali nekoliko minuta do auta parkiranog kod Šoićeve kuće.

Putem nas je fasciniralo nebo!
Igi i ja omaramo:
Igi i Lina; photo by Goran

dok Lava i Goran slikaju nebo.
Nebo by Lava:
Nebo by Lava

Nebo by Goran
Nebo by Goran

Umorni i sretni utrpali smo se u auto i odvezli doma ravno u krevet, već u glavi kujući planove za idući vikend!

Literatura: Poljak, Z. Hrvatske planine. Zagreb ; Golden marketing -Tehnička knjiga, 2007.

lina @ 09:30 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
petak, siječanj 18, 2008
Nakon vikenda koji je obiljezen ne tako dobrim izlaskom i zbog toga ostao bez planinarenja, pocetak tjedna zapoceo je bezvoljnoscu i opakim nedostatkom fizicke aktivnosti. Shvatila sam da me nista drugo ne razgiba i opusti tako dobro nego odlazak u planinu.

Odlucila sam iskoristiti svoje aposlventske dane kojih je sve manje i krenuti na Medvednicu jedno jutro usred tjedna. Prekrasno je sto Zagreb ima jedno ovakvo mjesto kamo se moze pobjeci! Tamo te nitko ne pita: zasto, kako, gdje, kad, zasto neces; zasto to ne radis, zasto to radis, zasto, zasto, zasto... Sunce, drvece, biljcice koje nicu ispod jos uvijek gustog sloja lisca...

Ovaj put odlucila sam vjezbati svoju orijentaciju i otici na nepoznate mjesto bez karte (sto ne bih nikom preporucila), hodati bez stapova o kojima sam postala ovisna (od pretjeranog hodanja sa stapovima tijelo stradava) i pronaci tempo hoda da mogu disati na nos. 

Dan je bio krasan (srijeda): sunce i puno toplije nego u gradu. Odlucila sam otici na Strmopeć, mjesto koje svaki put zaobidjemo, a uvijek se pitamo kamo vode ti putokazi. Izgubila se nisam, bez stapova sam mogla, samo sto me toliko mamilo to mjesto da sam svojim tempom hoda ipak disala na usta.

Strmim, serpetinastim putem stigla sam na  vrh Strmopec na 513 metara nadmorske visine, kako je pisalo na vremenom stradaloj tabli:


Kroz trnje, nevjerojatan pogled sa stijene na tornjeve na Sljemenu:


Put po hrptu: svo lisce vjetar je odnio na Bikcevicevu stazu, vjerojatno jos u jesen, tako da se hoda po zemljano-kamenovitoj stazi obrasloj mahovinom:


Shvatila sam odakle strmo u nazivu Strmopec, ali pec nisam nasla!  Strmi spust - bolje je trcati ovakvom strminom, nego hodati:


Sjurila sam se niz stazu, otisla do Njivica, a onda otrcala do auta koji je bio parkiran u Bliznecu. Kako samo sati i pol hoda (ili trcanja) po sumi napuni baterije. Vratila sam se zadovoljna u grad i primila se svojih hrpetinu obaveza. Sa smijeskom!
lina @ 12:53 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
utorak, siječanj 15, 2008
Poklon-bon od 2000 kuna u parfumeriji nas je iznenadio. Pa rekla bih i pomalo neugodno! Zasto bi netko, pobogu, potrosio toliko novaca u parfumeriji?! Kroz glavu su mi proletile gojzerice koje mi je mama htjela kupiti za Bozic, ali nisu imali moj broj. Gojzerice koje te spasavaju u planini i koje ne kostaju toliko. A koliko se tek korisnih stvari svakodnevnih stvari (citaj: hrane) moze kupiti za te novce!

No ipak, mama je odlucno rekla da cemo te novce iskoristiti i pozvala mene i sestru, makar je poklon-bon ona dobila. Nitko od nas se previse ne parfumira niti sminka da bi s uzivanjem potrosio toliko novaca.

Dogovor je pao: sve 3 nalazimo se u dogovoreno vrijeme u toj odredjenoj parfumeriji. Tamo sam uletila kao neki sportski svemirac, koji se bezglavo s planine sjurio biciklom u takvo fensi mjesto. Dan je bio vjetrovit i hladan, a ja sam bas odlucila ici biciklom i morala sam obuci odjecu koja stiti od toga svega. 

Moja sestra uletila je kao druga krajnost - cista alternativa. Sarena vunena kapica s coflekom, koju nije cijelo vrijeme skidala, etno kaputic s bezbroj bedzeva: sex, drugs and rock'n'rollI don't have drugs problems, I can't afford it; fu_ck me, I love beer i slicno. Jedino je mama dosla obucena kao - mama. 

Parfumerija je za mene mjesto: tko uopce kupuje tamo? I sto?! A tek koliko ih je u gradu... Ova je bila izrazito mala, nevjerojatno guzvovita i 6-7 prodavacica koje su se gurale u tako nevjerojatno malom prostoru prepunom parfema i sminke. Ne previse korisne stvari, ako mene pitate.

Svoj trecinski dio novaca odlucila sam iskoristiti za sminku. Umjesto svoje palete sminke koja je redom kupljena na placu!
Podloga jedna, podloga druga, podloga u olovci, podloga za oci, sjenilo jedno, sjenilo drugo, olovka jedna, olovka druga, maskara, tus, puder u kamenu, puder u kuglicama, rumenilo, cudne stvari u tubicama za usnice... zavrtilo mi se od nabrajanja prodavacice sto je sve potrebno za kompletni make-up. A da ne govorim da bi to sve naveliko premasilo onaj bon, koji se u ovom trenutku uz to nabrajanje ucinio vrlo mizernim! Maskaru s tusem kupim na placu za 20 kuna, a 10 boja sjenila za 10 kuna, cemu sad 4 boje sjenila za 300 kuna! I maskara za minimalno 200 kuna koja bi se sasusila jer su moji intervali sminkanja svakih nekoliko mjeseci! A da ne kazem da me zadnjih mjeseci sminka Marina, koju ponosno mogu proglasiti svojom predragom vizazisticom! I da ce tako biti i dalje...

Prelazimo na anticelulitni program - zakljucila je moja sestra! Prva stvar koju je prodavacica izvadila iz ormara bila je ogromna kutija sa sicusnim proizvodom u njoj koji skida celulit za 8 dana. Kosta 500 kuna. Da bi ucinak bio potpun, morate kupiti i nocnu takvu kremu. Iste velicine i za naravno, iste novce. Ne znam zasto moraju izvaditi iz zalokotiranog ormarica bas najskuplji proizvod???!!! 

Znate sto, ja vam u to ne vjerujem - rekla sam prodavacici koja je naveliko hvalila taj proizvod! Za 8 dana potrosim kremu i nestane mi ne-znam-koliko centimetara celulita. A sto je 9. dan? Nema vise kreme i celulit se vraca! Ne djeluje se na celulit samo kremicama! Pa tko upoce vjeruje u te stvari i tko to upoce kupuje?!?!

Sto smo nas 3 bile vec duze vrijeme u toj parfumeriji, ti novci su nam se cinili kao nemoguca misija za potrositi, a ljudi su samo ulazili, izlazili i naravno k u p o v a l i!

Nakon sto je zatrazila da joj pokazu sve anticelulitne proizvode, moja sestra zadovoljno je kriknula kad je pronasla ogromnu piksu kreme od 400 ml za samo 200 kuna! Ja sam se odlucila za kemijski peeling za previse novaca (nekako moramo potrositi one novce), pitajuci se gdje su nestali obicni scurb pilinzi! Pronasla sam i tus za oci na 50% snizenju; ipak bih mogla stavljati i nesto kvalitetnije na oci od onog katrana s placa koji se ne skida danima!

Ukupna suma na kraju za sve 3 bila je manja od bona. Uzmi ti jos nesto Lina, ti si najmanje odabrala  - nutkale su me mama i sestra. Sto da pobogu kupim na ovom mjestu?!?!

Konacno je racun bio 2000 i koju kunu. Svi proizvodi stali su u malenu vrecicu. Odbile smo karticu parfumerije, bilo je sigurno da tu ne svracamo cesto. Ili nikad.

U ducanu do ovog, sve 3 smo se sokirale bonbonijerom od 500 g za 200 kuna! Je fina ta cokolada, ali postoji i pametniji nacin za potrositi te novce.

Nakon dugotrajnog shoppinga u kojem sam se ja poprilicno preznojila u svojoj termo-stopwind odjeci, svaka je otisla u svojem smjeru. Svoje frustracije otisla sam lijeciti u Iglu sport, razmisljajuci o tome na sto sam u tom ducanu mogla potrositi 2000 kuna a u planini zivot znace i sjetno gledajuci gojzerice koje zelim, a nema mog broja i tko zna kad ce stici. Well... kako se kaze o ukusima se ne raspravlja, tako ja mogu reci: o shoppingu se ne raspravlja!  Bar ne o prioritetima!
lina @ 12:23 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
subota, siječanj 12, 2008
Dok je moj kompjuter na servisu, radim na maminom koji ima veliki monitor. Vec sam zaboravila kako je to raditi na takvom monitoru. Ali Oscar nije! Vjesto se penje po skeneru, printeru, a onda pazljivo zakoraci na monitor. I glumi Sfingu.

Ja radim na Via positivinom kalendaru, macak gleda kroz prozor.


Malo uvrijedi kad mu kazem da mi previse trese monitor, pa mi okrene ledja.


I stavi rep preko ekrana.


Al tko ce mu zamjerit kad je tako narandjasto krasan i dlakav!
lina @ 16:57 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
srijeda, siječanj 9, 2008

Puno se toga izdogadjalo u proslog godini. Red je da nesto i napisem o svemu. Ako ne o svemu, barem o onim dogadjajima koji su mi ostali u sjecanju kao da su se jucer dogodili!

Tekst je uzet iz stupca koji je stajao na blogu na lijevoj strani. Zuto su moji komentari na dogadjaje, a na vecinu datuma mozete kliknuti sto vas dovodi do teksta i slika od tog dogadjaja na ovom blogu.


2006. je zavrsila burno, kao sto je i 2007. zapocela. Studeni i prosinac provela sam na tecaju Sensual dance (baza na suvremenom plesu) kod
Jasmine Bijron (HR). Prosinac sam provela na tecaju afro plesa kod Josipa i Kahitha iz plesne grupe Dyalli (HR). Onda sam dosla k Mayi.  

2007.
SIJECANJ

Tecaj Sensual dance (baza na suvremenom plesu) - Jasmina Bijron (HR)
Vodim tecaj plesa za studio Katarina do kraja lipnja.

20. 01. Izlozba didgeridoo fotografije

27. 01. Australia day 
Onaj tko nije probao organizirati kakav dogadjaj ili manifestaciju, pritom nastupati i sivati kostime, ne zna kakav je to osjecaj. Pa nije bio bas neki. Sjecam se da mi je bilo izrazito tesko. Nakon toga ostalo je jedno veliko iskustvo. I slatki osjecaj da smo uspjele!  I da smislimo jos stogod zajedno!
Lava, Pupi i ja nakon nastupa:
s lijeva na desno: Lava, ja, Pupi

VELJACA
Alexandra Cegledi bila je moja prva uciteljica plesa iz inozemstva. Zato ju i posebno volim. Na njezine radionice islo se cijelu godinu.

10.02. Radionica trbusnog plesa - Alexandra Cegledi (H) - Turkish Delight: Life in a Harem - Discover the instrument in our bodies by representing shimmies and waves

11. 02. Radionica afro plesa - Alexandra - West-African community and fertility dances / Useful fertility exercises for women to strenghten fertility muscles / Introduction into Brazilian samba

OZUJAK
03.03. Tribal Fusion Belly dance radionica - Manca Pavli - Aysha (SLO)

17.03. Radionica trbusnog plesa - Alexandra Cegledi (H) - "Turkish Style: Shimmies, shimmies, shimmies…"
17.03. Radionica afro plesa - Alexandra - "West African traditional fertility dances. Fertility practices for strenghtening fertility muscles. Contemporary "Afro Show" style. Introduction into Brazilian street samba."

18.03. Radionica trbusnog plesa - Alexandra - "Life Behind the Curtain: Self-Expression Through Slow Oriental Dance and Floor Work"

24. 03. Zapoceo tecaj sviranja egipatske table i tarabuke Eshareh

TRAVANJ
Upoznajem Mancu Pavli i Vesnu Jevsenak iz Slovenije. Obje me odusevljavaju. Kasnije upoznajem i Jelenu Cicanovic iz Beograda koja me naprosto ocarala, a posjecujem i slatku Tijanu iz novog Sada kraj koje se uvijek osjecate beskrajno ugodno.

01. 04. Flamenco - oriental radionica - Vesna Jevšenak (SLO)

15. 04. Radionica afro plesa - Alexandra Cegledi (H) - "A Tribute to Oshun"

19. 04. Radionica klasicnog egipatskog stila - Jelena Cicanovic (SRB), Novi Sad

22. 04. Tribal fusion radionica - Manca Pavli (SLO), Celje

26. 04. Tulum al Andaluz - KSFF, Zagreb - Iva i Lina
Iva i ja smo odlucile nastupat. Kako? Jednostavno smo rekle: Ajmo! Uvjezbati cemo flamenco-oriental koreografiju Vesne Jevsenak. Ja sam odlucila sasiti suknje.
Ovaj nastup cu sigurno uvijek pamtiti. Ivino povjerenje da cu navjezbati koreografiju i da cu uspjeti sasiti suknje. Pa cak i kad mi nije islo, Iva mi je uvijek govorila: Uspijet ces, ja vjerujem u tebe. 
Probe i nastup bili su samo pocetak suradnje i prijateljstva. A podrska iz publike od Margi i Sashe nam je puno znacila.
Meni jedna od drazih slika: Iva i ja plesemo flamenco-oriental na Danima grada Zagreba, 22. 5. 2007.; slikala i obradila Lava
Iva i Lina

SVIBANJ
05. 05. "Ja volim Dravu" - kulturno-ekoloski dogadjaj, Koprivnica

10. 05. Otvorenje izlozbe Maria Sokolica "Tajne vilinske dimenzije", Galerija Grupa'69, Zagreb

18.05. KiK' D Bit, MMC Kopriva, Ilica 196, Zagreb

20.5. Tribal fusion workshop with Kami Liddle, Bec
Bio je ovo ludi provod!

22. 05.  Dani grada Zagreba, Trg Sportova, Zagreb - Dance a Lot (18,30 - 19h)
Dance a Lot - prvi zajednicki nastup!

24. 05. Tulum al Andaluz 2 - KSFF, Zagreb - Dance a Lot (Maya, Iva, Lina)

25. 05. Bazar - festival orientalske kulture, Ljubljana
25. 05. Balkan Beat Box, Ljubljana

Ovo je bio provod i pol! Cure - divne ste i obozavam vas sve: Margi, Marina, Sasha, Ljiljana, Kristina
S lijeva na desno: Sasha, Liljana, Margi, Kristina, ja, Marina



26. 05. Zavrsio Tecaj sviranja egipatske table i tarabuke Eshareh

27. 05. Svecani koncert - 30 godina zagrebackih glazbenih amatera, KD Vatroslav Lisinski

LIPANJ
02. 06. Dance a Lot, zatvoreni nastup, Lucko

03. 06. Rasplesane djevojke feat. Rene na rostilju kod Jelene u Popovaci
Fina njupica kod divnih domacina!

03. 06. Dance a Lot na zavrsnom partyu u organizaciji Aide i njezine plesne skupine Nefertiti, Latino bar hotela Phoenix, Sesvete


05. 06. Rami Be'er "Magnum", HNK - plesna predstava u sklopu 24. tjedna suvremenog plesa, Zagreb

09. i 10. 06. Manca Pavli - Aysha (SLO) - Tribal Fusion dvodnevna rad. slike: 1. dan i 2. dan

09. 06. Labudje jezero, HNK

10. 06. Vecer orijentalnih plesova, Centar za kulturu Tresnjevka, Park Stara Tresnjevka 1, Zagreb; u 20 sati. Slike: Dance a Lotostale plesacice
I ovo je bio dobar, cak malo i naporan vikend! Kristina je u subotu ujutro dosla kod mene, pa smo odjurile na Mancinu radionicu. Manca divna, kao i uvijek. Koliko me izmuci, toliko je i obozavam. A svaki put me skoro ubije!  Nakon radionice, Kristina i ja smo se usuljale u HNK na ostatak predstave, a onda smo odjurile k meni doma dovrsavati kostim za nastup sutra navecer. Kristina me odusevila svojom snalazljivoscu i kreativnoscu: tolerirala je moju zivcanost, neispavanost i tremu zbog nastupa, a kreativnoscu i savjetima pomogla mi je zavrsiti kostim. U tim trenutcima mogu reci da sam se osjecala kao zvijezda, jer sam imala nekog tko me prati i podupire. 
Za nastup nas je sminkala Marina, moja velika inspiracija. Prikljucile su se Kristina i Lea. Cure, ne znam sto bih bez vas!  
Ponovo sam vidjela Jelenu i Tijanu i uzivala u plesnim tockama. Ruzici svaka cast na organizaciji.

11. - 17. 06. CEST IS D'BEST - po ulicama Zagreba...

11. 06. Saban Bajramovic, KD Vatroslav Lisinski

12. 06. CEST IS D'BEST - Leopardman (Australija) - 19,20-20,20 Trg bana Jelacica; Les Walkyries (Kanada) - 22-23 Cvjetni trg

14. 06. CEST IS D'BEST - Indijski ples kathak - 21,40-22 Trg bana Jelacica

16. 06. Plesni festival skole Zuzana, Zagreb

17. 06.
Radionica trbusnog plesa -Alexandra Cegledi (H) - Razvoj improvizacije kroz orijentalni ples; ples s velom i drum solo s bubnjarom.
17. 06. Radionica afro plesa - Alexandra Cegledi (H) - Ženski afro plesovi plodnosti, afro-party stil, brazilska street samba

17. 06. CEST IS D'BEST - Plesna zgroznica - 20-22h Trg bana Jelacica

21. 06. Astrofest, Tican/Visnjan
Izlet za pamcenje. Uz ljude koje neopisivo volim. Upoznala sam i Lyn, svoju najdrazu blogericu!

27. 06. Koncert Cirkusa vjetra, ljetna pozornica na Trgu Stjepana Radica, Velika Gorica; 19h (u sklopu Velikogorickih veceri)
Kisa nas nije sprijecila da dodjemo na koncet. Ovdje sam upoznala osobu koja mi se tada bas i nije svidjela, a danas mi znaci jako puno.

28. 06. Filmska vecer u Oazi, od 20h

SRPANJ
1. - 14. 07. PARK IN ZAGREB, Summer Art Festival; Zagreb, Ribnjak
Izdvojene radionice i nastupi:
DIDGERIDOO: 02. I 09. 07.; 16-18h
TRBUSNI PLES: 06. I 13. 07.; 16-18h 
HOOLA HOOP: 07. 07.; 10-12h

14. 07. NASTUP NA ZATVARANJU FESTIVALADancealot; Purgeraj, 22h
Ovo je bio dobar nastup: ljeto, toplo, opusteno... Nova poznanstva za buduce suradnje...

KOLOVOZ
26. 08. Dancealot snima djelic spice za Talent Show, Casino Fortuna, Vlaška 9 

RUJAN
1. 9. Odlazim na svadbu kao da je moja!  
7. - 16. 9. Volontiranje u Edukacijsko-rehabilitacijskom kampu slijepih, Premantura

16. 9. Tribal fusion radionica, Zagreb - Geneva Bybee (USA)

18. 9. Privatni sati s Genevom Baybee 
Znacilo je puno uzeti privatni sat s Ruzicom i vjezbati s Genevom. Puno sam naucila, a i stekla nova prijateljstva.

LISTOPAD
7. 10. Srednjevjekovni dani na Medvednici -> tekst na blogu: ovdje

13. 10. Koncert KiK'D Bit u Koprivi; 20:30h; 25kn. Slike s koncerta: tu!

17. 10. Sminkanje, fotkanje i Rujana kao secer na kraju
Salon Olamide za mene je raj samo 2 ulice od mene. S Marinom i Velntinom uvijek se osjecam sigurno i - lijepo! S Marinom nakon sminkanja:


A Rujanina promocija knjige - to se ne propusta! Zena i pol! (Ne zbog fizicke velicine nego zbog stava i karaktera!)
Iva, Rujana i ja


20. 10. 1. hrvatski gajdaski festival, OS Ljudevit Gaj, Mihovljan

31. 10. Dancealot na Haloween partyju u Purgeraju

STUDENI
3. 11. Flamenco-oriental s lepezom - Karolina Idisova (CZ); 10-13h; 320kn
Karolina me je odusevila. Uzivala sam na njezinoj radionici.

4. 11. Ples i druzenje u nedjeljnu vecer
Ponovo Jelena i Tijana! Njih nikad dosta!  A bilo je super vidjeti plesacica/voditeljica iz nekoliko drzava na jednom mjestu!

PROSINAC
1. 12. Premijerna izvedba predstave Cirkusa vjetra Prica puno prica u sklopu 2. Festivala novog cirkusa
Kako nastaje predstava, kako se namjestava scena, kako to sve funkcionira iza kulisa vidjela sam na ovoj predstavi. Sati i sati rada, mnogo ljudi za predstavu od sat vremena! Isplatilo se! Bilo je divno sudjelovati u tome. A bome smo se i nabildali.

Rasplesani docek Nove 2008. godine s dragim

Photo by Lava

I tako se jedna izrazito plesna godina privela kraju. Mozda sam se na kraju cak malo i zasitila svega: radionice, tecajevi, kritiziranja koja ne drze temelj... Mada je godina bila divna: prepuna plesa i novih poznanstva, puno druzenja... To je ono sto volim!

A onda sam se zaljubila u planinarenje! Prvim odlaskom na Medvednicu znala sam da zelim ici jos puno puta. Nema veze koliko mi to bilo tesko i koliko nimalo nemam kondicije! Sto teze, to za mene veci izazov.  Sati hodanja po netaknutoj prirodi ne mogu se nicim zamijenit. 

Tada se vec i tijelo pocelo bunit: iz prehlade u prehladu, iz upale u upalu... Silne aktivnosti i razna dogadjanja ostavile su svoj trag. Nije mi bilo zao sto sam morala propusiti radionicu Geneve Bybee u 12. mjesecu - taj dan se nisam mogla dici iz kreveta. 

A onda cim malo ozdravim, odmah trk u planinu i ponovo se vracam s prehladom. Losa kondicija, previse udisaja hladnog zraka na usta, sve veci izazov!

Ove godine se vidim vise za kompjuterom: zavrsetak studija i posao. Vikendima se vidim u planini.  I plesa ce tu biti, za dusu. Vec su dogovorene i nove suradnje... Biti ce zanimljivo, a vjerujem lijepo i ugodno. Tamo gdje se ne osjecam ugodno, tamo me nema.  

Hvala vam svima sto ste divni kakvi jeste, a ja sam imala priliku upoznati vas i druziti se! Tomu se veselim i dalje! Hvala prolaznicima na ovom blogu: da vas nema, ne bih imala toliko poticaja ga pisati! Druzimo se, plesemo i planinarimo i dalje!


lina @ 11:34 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
četvrtak, siječanj 3, 2008
Kao prvo planinarenje u novoj godini zazeljela sam da ne bude na Medvednicu. Medvednica je postala moj drugi dom, pa sam pozelila upoznati i koju drugu planinu. Dogovor je pao na Samoborsko gorje. Opremljeni Poljakovim vodicem i kartom krenuli smo iz Zagreba kroz Lucko, Gornji stupnik prema Rakovom potoku. Uz vrlo nejasne table, putem smo se izgubili, ali i vrlo brzo vratili na pravi put kroz Galgovo, Sveti Martin, Podgrađe do sela Domovići. Kad smo u Domovićima vidjeli tablu Park prirode Zumberak-Samoborsko gorje znali smo da smo na pravom putu. Parkirali smo auto na kraju sela, vjerojatno u necijem dvoristu!  Ja sam spomenula pauk sluzbu koja bi nam mogla odvesti auto, na sto mi je Goran odgovorio da u ovakvom mjestu jedino netko moze doci s traktorom i zgurati auto s ceste!

Na tom mjestu su vec pocele markacije, kao i zgodno odmoriste s izvorom. Pocetak puta sam ja vodila pa smo zavrsili u necijem vinogradu. Goran nas je vratio na stazu.

Markacija koja nam se jako svidjela za dom Maks Plotnikov na 411 metar:


Ovamo smo krenuli: Okic - strma hridina na Samoborskom gorju:


Bez karte nikuda! Makar mi padne mrak na oci kad za svaku goru i planinu moram kupovati zasebnu kartu, ali bez karte (kao ni bez stapova) ne bih nikud krenula! Goran provjerava smjer - bolje on nego ja!


Maricin most; dom se vec vidi u pozadini:


Dom nije radio, to smo znali pa nije bio sok kao kad smo za Badnjak stigli na Runolist. Kraj doma zacula sam tresak. Sto je to, sto je to - pitala sam Gorana, jer zbog prevelikog magljenja naocala hodam bez njih. A to znaci da apsolutno nista ne vidim! (Sto znaci da kraj bilo kakve table vicem: Sto pise na njoj, sto pise na njoj?  )

Kako mi je to Goran opisao, jedan kos se zaletio, gledao nas i mislio si: Ah vi glupi planinari pa dom vam ne radi i tako se zaletio u staklo i pao u snijeg na krovu ispod prozora.


Htjeli smo pomoci bedastom kosu, ali je pticica uspjela skupiti snage i odletjela. Prezalogajili na zaledjenom stolu i zatim krenuli na sam vrh - Okicgrad na 499 m.

Odlucili smo hodati najlaksom stazom. Nisam imala zelje ici Zoharovim klincanim putem  i penjati ferate (koje nikad nisam penjala), a jos manje Dragojlinom stazom za koju je u Poljaku pisalo da se penje samo po suhom vremenu.

Zoharov klincani put je put osiguran klinovima i uzetom i na putokazu za taj put je lijepo napisano da je to za iskusnije planinare. Taj put je dobio ime po alpinistickom ucitelju Dragutinu Belacicu (1913-1994).

Dragojlina staza dobila je ime po ilirki Dragojli Jarnevic (1812-1875) koja se 1843. godine uspela na stijenu Okica i time stekla naziv prve hrvatske alpinistkinje.

Mi smo krenuli obicnom stazom. Obican planinarski put:


Snijezni ukrasi na granama:


Najzad i rusevine Okicgrada. Okic se prvi put spominje 1183. kao posjed Jaroslava Okickog. Nakon brojnih bitaka i prodavanja ove gradjevine, 1616. spominje se kao rusevina, a 1933. dodijeljena je Hrvatskom planinarskom drustvu Japetic.

Ulaz u kapelicu Okicgrada


Kapelica


Maglovit pogled iz kapelice


Na ovim rusevinama utisli smo i zig u HPO. Zig ukelsan na jedan kamen; morma priznati da ga ja ne bih uocila nikada! Buduci da je bio zaledjen, odledjivali smo ga cajem iz termosice. Nismo ostavili lijepi prizor u snijegu, ali ipak je to crvenkasti rooibos caj! Zig je dosta izlizan, pa otisak i nije neki!

Ovdje smo zavrsili nas izlet i krenuli se spusati prema autu, zanjuci da cemo ovdje sigurno ponovo doci!

Literatura: Poljak, Z. Hrvatske planine. Zagreb ; Golden marketing -Tehnicka knjiga, 2007.
lina @ 11:21 |Komentiraj | Komentari: 0
Media positiva

via positiva

Mojih 5 minuta
Kako do mene?

lynnkovac et gmail dot com

Moji najdrazi blogeri
Brojač posjeta
143767
Index.hr
Nema zapisa.