Ovo je samo...
Linin blog
Blog - listopad 2007
utorak, listopad 30, 2007

(Vec objavljeno)

Mogli bi ovu nedjelju na Sljeme, najavili su lijepo vrijeme!
- uzviknula sam razdragano svom dragom na telefon!

Kakve li kobne pogreske reci decku planinaru da idemo u brda!!!


U nedjelju smo se lijeno ustali iz kreveta i polagano krenuli. Parkirali smo auto u podnozju Sljemena, ostavili za sobom Tunel, jos koju asfaltiranu stazicu i zasli na sumski put... 

Samo nekoliko metara dalje prestali smo se drzati za ruke: trebale su mi za odrzavanje ravnoteze!

Buduci da je vec debelo bilo proslo podne, ljudi su se masovno spustali sa Sljemena. Nekako mi se cinilo da je njima puno lakse nego meni.

Hoce li ovakav uspon bili cijelo vrijeme?! - pitala sam dragog, koji se s takvom lakocom setao i uput cijelo vrijeme pricao. 

Na prvom odmoristu klupica je bila zauzeta. Ali zato je poveci korijen drveta bio moj!!! Smazala sam bananu, cokoladicu, mandarinku - sve samo da dobijem malo energije!

Nekoliko stotina metara vise, koje sam jedva uspela, vec lagano prigovarajuci i pitajuci se tko je smislio ovakvu velebnu ideju, ustanovila sam da sam kod onog drveta zaboravila svoj ljubljeni sal. Krenuli smo se spustati po njega i znala sam da do vrha vise ne smijem kukati.

Opa, gle zmija - odusevljeno je uzviknuo dragi! Makar me snaga vec ostavljala, pocela bi trcati brdom ravno do dna, da se glava htjela okrenuti, noge pomaknuti... Ovako sam ostala stajati kao ukopana, hipnotizirano gledajuci zmiju koja je prelazila put kojim ja hodam!!! Kasnije sam pokusala objasniti dragom da mu se ucinilo da sam se u sekundi zacrvenila i bila u stanju soka kad sam vidjela zmiju - cijelo vrijeme sam crvena jer se uspinjem i tesko mi je. Nije mi povjerovao. Nisam ni ja sebi! Ne prolaze mi zmije svaki dan 10 centimetara od nogu pa da im se obradujem kad ih vidim! 

Negdje pri samom vrhu pocela sam mrziti ljude koji se se zadovoljni, punih trbuha spustali. Ja sam bila vec opako gladna i umorna. Pojavila se i misao da su ti svi ljudi koji se spustaju pojeli sav grah i da za mene nece biti nista, pa cu se ovako gladna i umorna spustati.

Grah nas je ipak docekao! Odmah mi je bilo ljepse u zivotu, a spust mi se cinio da ce biti kao pice of cake! Malo smo si drijemnuli na Cinovnickoj livadi, a onda krenuli niz Sljeme...

Vec na samom pocetku sam shvatila da me noge vise ne slusaju. Ocito sam svu svoju snagu potrosila na uspon. Spustanje nije bilo ni priblizno lagano kao sto sam ja mislila...

Moj decko je planinar, a ja se ne mogu ni na Sljeme popesti i spustiti bez da svakih nekoliko metara stanem i lovim zrak!!!

Gle koje krasno drvo - uperila sam prst da se decko okrene, drugom rukom pridrzavajuci se za drvo pokraj sebe duboko disuci. 

Jao, kamencic mi je u cipeli! 
Klupa je tamo dolje, tamo cemo sjesti.
Noge me nisu slusale, poveci korijen drveta bio je osvojen mojim dupetom. A onda i ona klupa tamo dolje... 

Pri dnu Sljemena pred ocima sam vidjela samo obris svojeg bijelog auta i cekala da gurnem kljuc u bravu i da se izvalim u njega. Moj decko je cijelo vrijeme lagano hodao, pricao i cudio se kako ja nista ne govorim, jer obicno ne stajem. Iskljucila sam sve funkcije, osim one za hodanje i odrzavanje ravnoteze... Put do auta ucinio se tako dug...

A onda se obris auta pretvorio u jasnu sliku. Sretna da sam napokon stigla, konacno mogu sjesti... 2 ulice dalje shvacam da vise nemam ama bas nikakvog osjeta u stopalima, da me lijeva noga toliko boli da cak ni kuplung vise ne mogu stisnuti, voznja se pokazuje kao izuzetno tesko i bolno stanje, a mojem suvozacu i ne previse ugodno zbog stalnog cupkanja auta... 

Tu vecer mi je jos slijedilo otici na aerodrom po mamu. Po izlasku iz auta shvacam da su mi se noge toliko ukocile da vise ne mogu hodat. Puzeci sam se popela do svog kreveta i izvalila se. Macak je bezobrazno iskoristio moju nemocnu situaciju i izvalio se po meni. Shvatio je da se nocas necu uopce pomicati i da ce on moci nesmetano spavati.

Danas ujutro prvo sam provjerila imam li noge. Prvi pomak nogu znacio je nevjerojatnu bol... Ostatak dana gmizem... 

Zovete li me danas na telefon, pustite da zvoni dugo! Put do telefona je dugacak, spor i bolan!

A imam tjedan dana da se oporavim! Jer vec iducu nedjelju idem ponovo na Sljeme! Ide tko sa mnom?

lina @ 23:53 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, listopad 29, 2007

Planinarska skola?! Ma no way!!! – rekla sam svojem decku planinaru! prije nekoliko mjeseci. - Nema sanse da pocnem planinarit!

Nesto kasnije predlozila sam decku da bi mogli – na Sljeme. Onako rekreativno! Tu vecer puzeci sam se uspela u krevet i rekla sama sebi: Nikad vise.

Iduci vikend ponovo sam puhala i tesko disala, pitajuci se cemu mi je to potrebno? Izgleda da volim da mi je tesko... 

A onda sam odlucila ici na Sljeme svaki vikend – vecinu tjedna prosjedim za kompjuterom. Planinareci mogu skidati viska kile i nabijati kondiciju pogodnu i za plesanje – zar to nije krasno?!

Priroda me pocela istinski odusevljavati. A penjanje – uvijek postoji nada da mi jednom nece biti tako tesko i da cu se veselo penjati kao bakice koje brzinski prolaze kraj mene. Mozda cu i ja tako jednog dana... sa 70 godina... 


Ovaj vikend na Sljemenu – krenuli smo sumskom stazom Bliznec - prvom stazom u Hrvatskoj koja je prilagodjena osobama s invaliditetom. Na stazi su postavljenje table koje govore o prirodnim i kulturno-povijesnim značajkama, a tekst je pisan i na brajici u sumskim knjigama

Pogled sa staze na potok Bliznec:


Staza prilagodjena invalidima duga je 800 metara, a onda se krece ubrdo...  Stazom broj 18 krenuli smo prema planinarskom domu Runolist, a putem nas je pratila magla:


Dok u gradu nema snijega, na Medvednici ga ima dosta... Put za Runolist:


Makar je snjezna idila, toplo je... Rashladjivanje potfrknutim hlacama i pripomaganje penjanju kolcima nadjenim u sumi:


Jezero Tigrovo oko - nije zaledjeno, ali je puno snijega...


Na jednom od proslih planinarenja vidjeli smo zmiju (koju od soka nisam stigla slikati), ovaj put smo vidjeli polusmrznutog dazdevnjaka:



Na povratku polako smo se poceli uvlaciti u maglu i noc... Markacije su radjene da se mogu pratiti po bistrom vremenu, u slucaju magle ih se ne vidi...

Mrak, magla... nevjerojatan je osjecaj da ne vidis ni 20 centimetara ispred sebe i da ne znas je li provalija ili brijeg, snijeg ili blato... Zastao bi mi dah svaki put kad ne bi vidjeli sljedecu markaciju... dok ju jednom nismo vidjeli i nismo mogli pronaci put za dalje... Vec sam si zamisljala naslove u sutrasnjim novinama: Planinar i njegova djevojka smrzli se u planinama... Put do dna je dugacak, mojim tempom sporo se krecemo... i jos ne vidimo markacije...

Stojeci kraj posljednje markacije koje smo vidjeli, zamisljala sam si cega se sve bojim... Ne bojim se zivotinjama – njih nema na Medvednici, a da ih i ima, 32-metarski snop moje wonderice (ceona lampa) bi ih otjerao... Moze li me napasti kakav manijak? Jedine manijake koje sam trenutno vidjela bili smo decko i ja... Ne bojim se niti okoline jer ju – ne vidim!

Iducu markaciju ipak smo pronasli, a spustili smo se brze nego inace – ovaj put mi nisu trebala zastajanja, odmori; samo sam sto prije htjela sici...

Pitala sam se zasto nema i drugih ljudi ovdje pa da zajedno hodamo i ugodno cavrljamo! Tek negdje pri dnu susreli smo familiju – tata i mama i dvoje djece. Jel to nova fanaticka obitelj kao Kostelici? Da u subotu u 8 navecer tjeraju svoju djecu (otprilike 8 godina) da hodaju na Sljeme i bez lampi? Na sebe su obukli reflektirajucu planinarsku opremu i zataknuli si lampe na glavu, a djeci nista! To nije nimalo lijepo! Mozda je otmica? ;)

Kad samo se sretno spustili, pitala sam se kad cemo ponovo planinarit – po noci! Pao je i prvi izazov: Planinarski put Medvednicom! A onda i Hrvatska planinarska obilaznica! Idemo po najveci izazov – onaj da dobijes najvise priznanje!  Slijedi i uclanjenje u planinarsko drustvo... diploma mi ipak ne treba. Decku sam kupila bolju vondericu kao rodjendanski poklon – bez obzira na to sto mu je rodjendan za vise od mjesec dana. Trebati ce mu ovaj vikend! Sebe sam oboruzala s katalozima planinarske opreme. Razmisljajuci sto cu si sve kupiti kad cu jednom imati novaca... (vjerojatno ne tako skoro)... A sutra si kupujem stapove za hodanje – ne bih li u pristojnom vremenu dosla do vrha Sljemena i natrag...

lina @ 16:40 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
petak, listopad 26, 2007
Nazvali su me iz servisa i sretno sam pojurila po nju! Citavu i radnu! Ipak je nisam uspjela skuriti do kraja i uz samo promjenu nekoliko glavnih djelova, premotavanje motora - masina radi! 

Mozda je to znak da bih konacno trebala zavrsiti sve zapoceto? Maknuti krojeve za kostime koji vise na vratima i svaki put polete kad se vrata otvore?  Yes, mislim da je vrijeme... dosta bloganja i napad na masinu i sarene materijale...

Dragi dede masinopopravljivaci mi opet nisu dali da nosim masinu sama u auto...  A sta se moze... A i jos sam dobila garanciju na popravak! Ipak ce masina zdravo proslaviti svoj 40. rodjendan!

Servis za masine koji preporucam:

SERVIS ZA SIVACE I PLETACE STROJEVE SINGER
IGLA D.O.O.
Koturaška 41, Zagreb
01 / 6170 - 493

lina @ 22:45 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
četvrtak, listopad 25, 2007

Cijeli zivot su mi doma govorili: iskopcavaj uredjaje iz struje! Ja sam naivno mislila: Ma nece se nista dogoditi... i tako sam ostavljala upiknute u produzne: punjace za mobitele, depilator, fen, kompjuter (po mogucnosti da gore sve lampice koje mogu gorit; pa cak i mis kad je komp zagasen)..., sivacu masinu... dok ju jednu noc nisam nasla da sumanuto radi, a stanom se sirio miris paljevine...

Pokusala sam objasniti svojim roditeljima da to sto je masina radila, sigurno nema veze s time sto je bila cijelo vrijeme ukopcana u struju... valjda se nesto pomaknulo u motoru pa je proradio, ta ipak masina ima 40 godina!!! Mozda sam sebi mazala oci i ne htjela si priznati... Danas sam ju spakirala i odvezla na serivs...

Moji odlasci na bilokakav servis uvijek izgledaju kao odlazak u drugu dimenziju, pa tako je i ovaj: u samom centru grada pronasla sam servis za sivace masine koji je izgledao kao iz 17-og stoljeca! Dragi deda – popravljivac masini (ne znam kako se to zanimanje uopce zove?!) – morao je izaci iz svog hangara da ja uopce vidim gdje se nalazi ulaz. Bio je cak toliko drag da je sam izvadio iz auta masinu tesku, a sigurno bar 15 do 20 kila. Mozda mu to ipak nisam trebala dopustiti... zasto bi stariji covjek nosio moju tesku masinu, kad to mogu i ja sama?!

Ciscenje nikad servisirane masine i utrdjivanje stete nastale motorovim 'samopokretanjem' kostati ce 280 kuna! Onda ce se vidjeti da li su stradali i motor i kondenzator i bogtepitaj jos sta! Koji ce kostati ohohoooo... ako se uopce nadju djelovi. Za Singericu staru 40 godina... Ove godine bi proslavila svoj zdravi 40 rodjendan, da ju ja nisam – skurila!

Takve stvari se moraju dogadjati da bi mi imali od cega zivjeti – u sali mi je rekao masinopopravljivac. Koliko je drag i buduci da izgleda kao da je svaka godina njegovog dugog zivota provela popravljajuci sivace masine, zasluzio je svaku kunu. A ovdje bar mogu i parkirati drito pred ulaz (kad ga nadjem!); ne znam gdje bih parkirala na Kaptolu ili u Vlaskoj?! I ne znam kako ljudi koji nemaju auto nose svoje sivace masine na popravak?!?!?!?! Montiraju kotace na njih?!

Konacan ishod znati ce se tek u ponedjeljak... do tada molim Svemir da se motor nije unistio... jer steta je nastala time sto je masina bila ukljucena cijelo vrijeme u struju...

Da bih ublazila jad svojim nesmotrenim ponasanjem, otisla sam si kupiti peglu za kosu – spravu za koju sam zakljucila da mi je postala neophodna u zivotu!

Koliko para, toliko i muzike – rekla mi je prodavacica u ducanu, sugerirajuci da kupim bolju peglu za kosu – onu po samo 400 kuna!!! Ipak sam se odlucila za peglu koja kosta 4 puta manje... Bolje da je manje muzike... Mozda ne uspijem skurit kosu, opeci glavu, ostavit upaljenu peglu zbog zurbe u kakvoj se uvijek spremam (jer se pocinjem spremati u zadnji cas!) i onda da izgori kupaonica, pa kat, pa cijela kuca...

***
Poanta ovog posta nije da svoje jade lijecite shoppingom, nego da ne ostavljate ukljucene kucanske aparate... kao sto je sivaca masina stara 40 godina... i koja mi bas opako treba za sivanje kostima za plesanje i ostalih modnih ekscesa!
lina @ 18:12 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
utorak, listopad 23, 2007
Jedna sam od onih sto na spomen gajdi prvo pomisle na Skotsku! Gajde pa Hrvatska... i jos festival - cijeli dogadjaj mi se ucino prezanimljiv pa sam ga i najavila u Kalendar. Nisam ni slutila da cu par dana kasnije krenuti tamo!

Ako ides s nama, imas 5 minuta da se spremis - doviknuo mi je Dud, koji je protrcao kroz moj vrt i pokupio scenu za svoju predstavu. 

Na ovakve pozive na blef, rado se odazivam, pa makar se u tom trenutku nalazila i u pidjami! 17 minuta kasnije (pa tko lud se stigne spremit u 15 minuta?!  ) krenula sam u Mihovljan, mjestasce u Zagorju, udaljeno 60-ak kilometara od Zagreba prema Varazdinu, u kojem se odrzavao Prvi hrvatski gajdaski festival.

Jos u Zagrebu, pokupili smo gajdasicu Anitu, jednu od prvih zena u Hrvatskoj koja je pocela svirati gajde. Tako se put do Mihovljana pretvorio u svojevrsno ucenje: Anita nam je pricala o povijesti, o sviracima, izradi... 

Bila sam iznenadjena svim tim informacijama, za koje se u mom mozgu vise nije vezivala Skotska. Sad su tu bile hrvatske gajde, koje su se izradjivale u vise mjesta u Hrvatskoj - od trske, dasica i zivotinjske koze koja se mogla naci na tom podrucju. Ono sto sam jos naucila je to da postoje gajde u koje se puse i gajde laktaruse (ili tako nesto) - kod kojih se mijeh svira laktom.

Cijeli gajdaski festival bio je nosen emocijama organizatora da se tako nesto uspjelo napraviti i u Hrvatskoj. Tvoritelj ideje o festivalu, glavni organizator i voditelj bio je Stjepan Veckovic - jedan od hrvatskih sviraca i izradjivaca gajdi. Osim sto je organizirao cijeli dogadjaj, S. Veckovic je i svirao i odvodio cijeli festival - vrlo spontano, iskreno i duhovito! 

Druga stvar koja me se izrazito dojmila bila je ta da su na pozornicu izasli mladi gajdisti u nosnjama. Bilo je lijepo vidjeti mlade ljude da postuju narodne obicaje i da zele odrzavati hrvatsku tradiciju.

Uzivala sam u nosnjama, mladim gajdistima, dudasima, a i drugim instrumentima: lijerica, tamburice, kontrabas, cimbal... Na kraju smo se bogato pogostili na domjenku - prosvercala sam se kao pratnja izvodjaca!

Iduci gajdaski festival najavljen je za proljece 2008. godine, pa toplo preporucam da ga posjetite...

A evo i par slicica s festivala - malo mutnjikave jer su slikane u mrklom mraku:

Otac i sincic - kako to tata kaze: vole zajedno svirati doma


Mlada gajdasica u pratnji ostalih clanova obitelji:


Glavni razlog zbog kojeg sam tamo bila bio je Dubravko Lapaine na didgeridoo-u. Didgeridoo-Australija - pitate se? Pa sto radi na hrvatskom gajdaskom festivalu? Didgeridoo je jedan od, ako ne i najprimitivniji puhaci instrument, koji se radi od onoga sto nadjete na tom podrucju - u Australiji eukaliptus koji su izjeli termiti, a kod nas ih izjeda Dud svojim banzekom:


I za kraj - Anita u nosnji s baranjskog podrucja sa mnom, of course!   Anitina marama na glavi bi dobro isla i uz tribal stil trbusnog plesa - sa strane ima ogledalca i neki metalni (mozda cak i srebrni) ukrasni nakit. Hrvatski tradicijski nakit je zbilja divan - o tome bi mogao biti jedan od iducih postova: moze li se koristiti u tribal stilu trbusnog plesa?!


I sto reci nego: nadam se da se vidimo i na iducem Hrvatskom gajdaskom festivalu!
lina @ 20:33 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
petak, listopad 19, 2007

Kad su nedavno otvorile salon, samo 2 ulice dalje, prestale su sve moje brige! A onda sam upoznala i pozitivnu stranu uljepsavanja!  Prestala sam farbati kosu u kucnoj radinosti i iscekivati nemoguce boje, rezati siske tatinim kirurskim skarama, a zatim izbrijavati nepostojece siske nekim starim ziletom... A sminkanje? Ma koje sminkanje?! Malo turni prst u jednu boju pa potegni po oku, onda malo u drugu boju... Sasusena maskara? Umoci kist u tus pa stavi na trepavice, kao da ce netko primjetiti razliku (osim tebe, kad shvatis da se jeftini tus s placa nikako ne da oprati...). Osim frizure „bas kakvu sam zeljela“, sminke „bas tako sam zeljela izgledati“, hrpetine savjeta o frizuri, preparatima, sminkanju (pa dobijem cak i maskaru, kad se Marina zgrozi u sto umacem cetkice), u salon odlazim i po savjete sto obuci (a tada na posudbu dobijem i kakvu damsku kosulju, buduci da takve ne egzistiraju u mom ormaru) i ucestalo na kavu.  Kad mi je mama nedavno rekla da bih se mozda trebala preseliti nani, prvo stvar na koju sam pomislila bila je da kome cu sad utrcavati u zadnji cas da mi spegla siske?!  Vec pri prvom posjetu salonu, rekla mi je Valentina: Navuces se na to sve - i bila je potpuno i pravu! Tada joj nisam dala da mi napravi fen-frizuru, jer zaboga: tko se zeli rastapati ispod vruceg zraka; ali sad vec i sama pokusavam nauciti koristiti se fenom. I kako se nasminkati, a da to na nesto lici... Sva razmisljanja koja krenu s fenom i sminkom zavrse uvijek na istom mjestu – u salonu Olamide

S Marinom i Valentinom ovo ljeto u salonu
Olamide

Tako je bilo i ovaj put: sminkanje za scenski nastup! Mada se cak mogu i pohvaliti da sam naucila sto su smoky eyes uz strpljiva Natasina objasnjenja, a i Kristina uvijek da dobar savjet, a da vam ne govorim da je ipak bolje namazati trepavice s pravom maskarom, a ne umociti kist u prvu crnu pituru koja vam padne pod ruke, radije se prepustim u Marinine ruke...

Stol sa sminkom me ceka i famozni kofcezic, naravno! Ovaj put sam si kupila umjetne trepavice sa srebrnim sljokicama i jedva cekam da mi se stave!!! Nakon podloge, svakakvih kistova koji su svojim dlakama zagolicali me licu (i nemam pojma cemu to sve sluzi!) i par Marininih poklika: Ne glumi mimozu!, uzela je moje nove trepavice i meni na ocigled odrezala im vrhove trakice na kojoj stoje trepavice!  Rijetko su kapci tako veliki kao sto rade trepavice, objasnila mi je! U tom trenu mi je postalo jasno zasto su me moje prve umjetne trepavice bole u oko cijelo vrijeme, dok sam s 13 godina svirala harmoniku na maskiranoj priredbi muzicke skole, obucena u kostim barokne dame (koji je smrdio po znoju neke punasne balerine, jer je kostim bio iz HNK). Trakice tih trepavica je jednostavno trebalo skratiti!

Trepavice se nikako nisu htjele zalijepiti! Vec su me i oci pocele peci; tad sam se prisjetila prvog stavljanja kontaktnih leca u oci s 10 godina – oci peku i ne mogu se otvoriti! Bilo je ocito da sam se pomamila za srebrnim sljokicama na trepavicama, ali ove jeftine trepavice same po sebi su prelose kvalitete. Tad mi je pala na pamet moja sefica, koja bi ovo stavljanje trepavica proglasila torturom stoljeca. Rezignirano sam rekla Marini da ih ne mora uopce stavljati, da mogu i bez njih, ali kod Marine ne postoji: Ne mogu i nema! Uvijek je sve moguce, pa je profesionalka kakva je, uspjela zalijepiti te nesretne trepavice!

Kasnije jos i olovka i ruz za usta (koji nikad ne razumijem zasto se nanosi kistom; to malo natrackas na usta i onda razmazes ispucenim usnicama). Sjetila sam se da sam zaboravila bindi, pa sam dobila cijelu tetovazu po licu! 

Evo kako je ispalo: 






Poznavajuci mene slampavu, Marina je zakljucila da bolje da se odmah obucem u grudnjak za plesanje, jer cu svojim nespretnim skidanjem majice obrisati tetovazu (stvorio se klik u glavi da iduci put obucem nesto sto se ne navlaci preko glave... ).

Poziranje u salonu: 




Prije odlaska slika i s Marinom - mojom vizazisticom, stilisticom, fotografkinjom, prijateljicom, ludjakinjom, pozitivnom energijom, velikom inspiracijom...  
Marina BRkljač

A onda trk na sastanak s curama! Jedino sto sam imala za obuci, a da se nije oblacilo preko glave, bila je jaknica sa samo jednim gumbom! Da me policija zaustavi na ulici, mogli bi pogledati moje bogato poprsje u grudnjaku za ples i goli trbuh! Ali sva sreca da je mama inzistirala da odem s autom (jer da se ne mogu voziti na biciklu lijepo nasminkana i s cijelim vrtom na glavi; a kao da bi bilo prvi put ), sigurno bih se smrznula ovako polugola jurcajuci na biciklu! 



Nakon probe i druzenja s curkama, pozvonila sam decku na vrata. Mada je uvijek sumnjicav kad se uputim k curama u salon i boji se krajnjeg ishoda, tribal fusion look mu se jako dopao!  



Dance a Lot fotkanje pogledajte ovdje 


Moj make up za nastupe sponzorira Frizerski salon Olamide. Hvala

Marina Brkljač, vizažist
091 14 15 445
098 35 33 95 
mbrkljac@gmail.com


Frizerski salon Olamide
lina @ 11:52 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
četvrtak, listopad 18, 2007
Bas sam htjela poslati mail Rujani i napisati da mi je zao sto necu stici na promociju njezine knjige Opsjednuta, ali nisam stigla. Poslati mejl.

Nakon probe cijele grupe, Iva i ja stajale smo na cesti i dugo se pozdravljale... sjetno govoreci da je prava steta da nismo stigle na Rujaninu promociju... Nakon poduzeg pozdravljanja i jednog telefonskog poziva u kojemu smo saznale da je Rujana tek pocela potpisivati knjige, utrpale smo se u moju bijelu jurilicu i uputile u centar grada! Parking? Kada nesto pozelis, sve pronadjes! Sparkirale auto i jos onako debelo nasminkane odijurile smo u Profil Megastore. Taman smo stigle pred zatvaranje knjizare, pograbile knjige, koje su - hvalabogu - stajale na samom ulazu - platile tik prije zakljucavanja blagajne i odjurile na prvi kat na promociju!

Zohare nismo ulovile, ali Rujanu jesmo! Ocito je smazala sve zohare prije nego smo mi dosle!

Stale smo u red s ostalim obozavateljima i strpljivo cekale cupkajuci, glasno se smijuci, povlaceci Rujanu za kosu; pa smo se malo i sliknule:

Lina i knjiga & Iva i knjiga + bindi na knjizi koji Iva nije imala kamo odloziti - pa zasto ne Rujani na celo! 


A onda smo dosle i do Rujane! Po autogram i pramen kose!  Moram vam se pohvalit da tako dobro posvetu nisam dobila niti u jednu knjigu koju imam na svojoj polici! Zbilja me odusevila! 


Na promociji smo srele i Ruzicu. Pa zasto se ne slikati i s njom?!


Do iduce promocije Rujanine knjige, jedite zohare! Al nosite zubni konac da vam malene dlakave nozice ne ostaju medju zubima!

lina @ 23:58 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
Okupile smo se na jos jednoj od mnogobrojnih probi Dance a Lot - ovaj put kompletno u kostimima!  A onda se okrznulo i par fotki!

Natasha s novim dredovima (koji su me totalno odusevili na njom) i Ana - pomoc za oblacenje i fotkanje! Tenks Ana!


Dance a Lot


Dance a Lot ponovo...


A kaj da vam velim?! Opet mi!


Ustvari je tesko pozirati, kad ne vidis kako stoji onaj do tebe, a trebate stajati u istoj pozi. I poziranje je segment performansa, isto kao i ples i uvjezbanost grupe i kostim i sminka i ulasci i izlasci, naklon, osmijeh... Dio po dio se slaze.

Nakon nekih komentara i razmisljanja, moglo se cuti i o novim kostimima... ili bar djelovima... uskoro!
lina @ 23:48 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, listopad 16, 2007
Ovako je to izgledalo u subotu na koncertu:

KiK'D Bit


Kameni i Dudo


Kronja


Drzislav


Kameni i Drzislav


A kako je zvucalo? Iduci put dodjite i poslusajte sami! O novom koncertu detalji uskoro...

Photo by Pupi
lina @ 09:54 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
nedjelja, listopad 7, 2007
Posjetili smo festival Srednjevjekovne dane na Medvednici! Osim ugodnog planinarenja, bilo je zanimljivo pogledati srednjovjekovnu predstavu, zaviriti na standove, popiti bocu Viteske krvi (citaj: loseg vina)...

Jedina uspjela slika predstave: vitez i 2 cuvara na rudniku Zrinski


Kad je top opalio, zemljica se zatresla, a tko nije imao zacepljene usi, ne znam kak je cuo ista poslije!


Setnja kroz sumu - da li je ova gljiva jestiva vise od jednom?


Didgiland ekipa koja je posjetila ovaj festival!


Vidimo se i iduce godine, na trecem po redu ovom festivalu!
lina @ 23:33 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
srijeda, listopad 3, 2007
Počinje novi tečaj sviranja egipatske table i tarabuke u vodstvu Kamenog... ..:v i š e:..


*********************************************

Nastupi KiK'D Bit - don't miss!

Keglić fest - Trg francuske republike - 6. 10. u 18:30

MMC Kopriva - Ilica 196 - 13. 10. u 20:30; upad 25 kn




*****************************************
Novi program projekta Umjetnost na ulice ..:ovdje:..


*****************************************
Ostalo? Vidjet cemo...  Listopad je tek poceo!!!  
lina @ 17:58 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
Media positiva

via positiva

Mojih 5 minuta
Kako do mene?

lynnkovac et gmail dot com

Moji najdrazi blogeri
Brojač posjeta
143767
Index.hr
Nema zapisa.