Ovo je samo...
Linin blog
Blog - travanj 2008
utorak, travanj 29, 2008

Zaplešite bar na tren!

Wikipedia: International Dance Day

Iva i Lina plešu flamenco-oriental 22. 5. 2007.
Foto: Lava
lina @ 08:58 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
četvrtak, travanj 24, 2008

Piše: Manca Pavli - Aysha
Adresa bloga:
http://pleszares.blog.siol.net/


22. april, 2008
Dance when you're broken open



Najprije zahvaljujem svima na lijepim željama za rođendan. Šteta, ali to mi je bio najbijedniji rođendan u životu. U zadnje vrijeme naprosto ništa nije kao što bi ja htjela. Pokušavam se utješiti mišlju da sam ponovno punoljetna.

Usprkos tome, već sama vožnja u Santa Cruz je bila totalno deziluzionirajuća (taj dio priče sam prošli put ispustila). Naime žena s kojim sam se vozila u Santa Cruz je naprosto bila blesava (dijelile smo troškove za unajmljen auto i prijevoz). Dozlaboga neljubazna. Majke mi ne kužim kako nekima uspijeva biti tako neuljudan. A stvarno sam se jako trudila da budem maksimalno ljubazna, pozitivna i uslužna jer mi je ona kao činila uslugu što se vozim s njom. Još sam se i 40 minuta morala voziti do te žene, a ona je bila stacionirana u hostelu pa smo se onda zajedno vozile do Santa Cruza. Uopće se nisam zamarala s pomisli da je zamolim da me pokupi ili slučajno odfura do mog stana jer bi valjda za nju to bilo stvarno previše uslužnosti. A povrh svega još i loše couchsurfing iskustvo. Tip očito nikad nije čuo za gostoljubivost. Stvarno mi se učinilo da me okružuju sami »not nice« ljudi, isključujem svijetle primjere s radionice.

Po noći jedva da sam oko sklopila jer je bilo uuužaso hladno, a moji hip flexori su umiral na onom kauču, valjda bi bilo bolje da sam spavala na podu! A onda mučenje na radionici i samo dril dril dril dok ti mozak ne izgori i još više od toga…Uz to još su me i stopala počela toliko boljeti da skoro šepam. Na desnoj nozi (čini mi se relevee) imam osjećaj da će mi kost doslovno probiti korz jastučiće na tabanima. Blah.

Suhaila mi je rekla nek si pod hitno kupim one podlogice (ne znam kako se to točno zove) za prednji dio stopala, ali nisam imala vremena kupiti ih.

Drugi dan je driling bio još i gori, a za mene osobito zbog stopala. Unatoč svemu odlična radionica, ali uf …taj dril. Rotacije po sobi izgledaju otprilike ovako: radiš kvadrate po sobi (u paru ili u vrsti); imaš neki pokret, hodaš taj i taj tajming; pa ideš jedan kvadrat naprijed, dva nazad, tri u desno i četiri u lijevo. Uz to što ti se već manta od drilinga još moraš paziti kud i kako hodaš, što je ponekat fakat pravi pothvat.

U subotu je Suhaila »in depth« dijelila s nama svoju priču o svom bivšem mužu. Kad je u ljeti bila na europskoj turneji, on i Tiffany (njezina asistentica) su se odselili u Miami. Nije ni sanjala o tome da bi njih dvoje mogli biti skupa. Kako joj je on ujedno bio menađer, već joj je na samoj turneji nakopao hrpu problema, a da ne govorim o tome da su se Suhaila i njezina kći Isabella doma vratila u praznu kuću. Ništa joj nije ostavio! Prvi tjedan je kupila krevet za Isabellu, a sama je spavala na podu. A sad si kao menađer prisvaja sva prava - na slike, mailing liste, snimke, a ono što je najgore, prisvaja si i pravo na njezino ime! Sve u smislu: Ionako sam ja stvorio »Suhailu« pa onda mogu stvoriti i novu. Haloooo??? A Tiffany? Strašno me zanima što se desilo na drugoj strani, ali još uvijek si nekako mislim: Ne diraj muža od druge, ili partnera kad smo već kod toga. Nema veze ako imaju probleme, sve dok su još skupa, miči prste!

E da, odatle i potječu majčice koje su sad vani sa sloganom: Dance wen you're broken open. Pa i njezina slolo predstava od lipnja je dokaz da može i bez njega, pa je zato naslov predstave The phoenix. A u svibnju se seli iz studia. Sve to u znaku novog početka.

I toliko svakakvih nedaća ju kači da je sve skupa već stvarno apsurdno. Jedna iz Atlante mi je govorila da joj je njezina učiteljica preporučila da ne ide na njezinu radionicu jer ionako neće ništa naučiti. I k tome komentari od ostalih u smislu: ” Oh, you’re one of those.” Kao ti Suhaila-people. Ma na živce mi ide što svi misle da ako imaš njezin certifikat budeš plesao kao ona. Već smo s Andreom razgovarale o tome da to što plešem nema veze sa Suhailinim formatom. Ona je upravo jedna od učiteljica koja ohrabruje svoje učenice da istražuju stilizacije - baš je zato svoju skupinu prepustila Amy iz Unmate da ih za Rakkash nauči tribal fusion koreografiju.

Aha, one koje ste vidjele DVD-e s Jamila-formatom (The archive series), na njima Suhaila podučava mamin format (snimke su jako stare s užasno smiješnim tajcama i frizurama). E, kad su se ti dvd-i snimali Suhaila je imala 14 godina!!! (Okej istina, izgleda mlada, ali 14!!!) S toliko godina cura je već imala turneje, poučavala ful-time i prehranjivala svoju obitelj. I kaže da je već s 12 godina bila sita svega što je vidjela u bellydance-svijetu. Zato je tada počela razvijati svoj format (s guzovima i svim ostalim). Ako mene pitate ima već sva prava da ode u penziju.  (zezam se, nadam se da to nebu još tak brzo!)

U subotu je bio Suhaila dinner show, gdje su nastupile različite plesačice, neke s radionice, neke iz SSD-a. Bilo je super, večina točki je bila na jako viskom nivou. Na kraju je i Suhaila ustala i malo zadensala. Zgodno, zabavna večer, ali svi smo bila više nego umorni. No, nakon showa dok sam pješačila »doma« me minula volja do svega. Čista depresija. Vjerojatno zbog svega skupa - umor, ljudi, Suhaila, a k tome nisam znala da li ću uskoro moći u krevet. I onda, naaaaravno, dođem doma, umorna na smrt, i moji domaćini su gledali film (5 ih stanuje u kući) tako da nisam imala izbora doli da umrem na kauču i čekam da odu spavati.

U nedjelju (juhu, brzdej?) sam bila više nego na rubu snaga (i živaca). Dril dril dril till you drop. Certifikat je bio malo teži od mojih očekivanja. Pismeni dio je bio poprilično detaljan, trajao je 40 minuta, ali znala sam, tako da nije bila neka frka. Praktični dio je išo ko po loju (no, barem za mene je bilo lako). Suhaila ima puno razumijevanja ako ne razumiješ neki zadatak, tako ako ju pitaš, bez problema ponovi. Ipak jednu je toliko iscijedila da je izašla na trenutak jer je bila u potpunom očaju. S nekim stvarima je stvarno iznenadila: recimo alternating hip squares half time - to je isto jedan biser: s tima i ja imam problema, a kamo li ostali na Level 1!

No, predpostavljam da sam položila (berem glede na to kako se danas Suhaila sprdala sa mnom na Level 2).

Hvala Bogu, jučer navečer sam ve vratila u Oakland k Lisi i Philu, isplakala se pri Lisi i namjestila se na svoj deflating krevet koji ima plahtu , ustala danas rano, u 9 smo već počeli s Level 2 weeklong; svaki dan radionica od 9 do 16.

Level 2 je pooootpuno druga priča. Level 1 je očito bio eeeeeasy. Nadam se da ću imati prilike više napisati o tome…kasnije…jednom…

A vi se samo slobodno raspišite o Bellyqueen, ili o čemu vam srce poželi, baš me zanima kako je bilo! Amar obožavam, a ostale još nisam vidjela tako da ne znam ništa.
I fotke dobijete kad nađem vremena 

Tekst na slovenskom: klik na link.


23. 4. 2008.

Level 2 weeklong



Nooo, i odmah nakon Level 1 sam jučer u jutro otišla na Level 2 weeklong: od ponedjeljka do petka, svaki dan od 9 do 16. Slasno.

Suhaila je u ponedjeljak startala kao da cijela grupa već godinu i pol trenira na Level 2, na pola već u Level 3. Osnovna razlika između jedinice i dvojke je brzina. Na jedninici imaš sve quarter time (na 1 je downbeat) ili half time (downbeat on the up čak i duble time), na dvojci već sve moraš raditi full time (hips on the up čak i duble time). No meni se to prije nego sam počela hodati na njezine tečajeve sve činilo tako jednostavnim: pa kako to, nikakav layering? Činilo mi se da će biti jednostavno. No, sad znam da je mnoge stvari s Level 2 teže izvesti nego li layering na trojci.

Prvi dan je bio ubitačan. Nakon jednog sata sam već bila totalno izmoždena, i kad sam pogledala na sat skoro me šlagiralo. Nakon sat vremena već počinješ dobrano ignorirati one glasove u glavi koji te napadaju s raznim mislima odpora (»nemoj me zajebavat, pa je'l može malo pauze, ovo pak stvarno ne mogu, baaaa, to je preteško, a jel može još jedna rotacija!!!!???, jel konačno mogu pustiti to što držimo jer više ne mogu, noga me boli, joj moj hip flexor, je'l bi moja susjeda mogla biti malo sporija jer ništa ne mogu, kad će ručak,….). Mislim, daleko od toga da utihnu, ali od tog trenutka mi se čini kao da sam se stvarno unjela i da čak nisam trpjela sto na sat. Samo nekih 70-80% sam trpjela  NE, fakat, ono što mislim da se je desilo: pustila sam onu svoju tupavu želju, potrebu i očekivanje da sve osvojim istog trena, u potpunosti i da izdržim sve vježbe. The art of leting go. U jogi: nenavezanost na plodove svog rada. To mi se čini sve bitnijim. A uz to i to da prestaneš suditi: druge, sebe, postignuća, stilove,… Jedino što je bitno je da radimo. Vježbamo, ustrajemo, itd.
Kao što je rekla Suhaila: It’s a struggle, and it’s supposed to be. Neprestano se moraš truditi i mučiti. Kao što se trenutno ubijamo recimo s alternating hip squares half time+chasee, pas de bouree, tako ćemo se na trojci nakon što osvojimo ovo ubijati na primjer s svim mogučim uzorcim s činelicama s vodećom lijevom rukom. Stalno bude nešto, tako da, you better start letting go!

Nakon pauze sam opet bila spremna za još jednu duuuugu dozu drilinga, ali nisam znala (HVALA Bogu!) da je drugi dio popodne koreografija/plesna notacija. Uf- za mene puno lakše od drilinga. Razdijelila nam je jednu od njezinih koreografija, napisanu u »bellydance« jeziku pa smo morali dešifrirati i po dijelovima joj to demonstrirati; jako zanimljiv način rada. Prilično teška koreografija (napravljena upravo u svrhu drilinga i dešifriranja/notacije, a pogotovo ako dodaš ubrzanje s trojke i obično uz to još i neki layering). Kad smo odradili već pozamašan dio, i kad sam se baš fino zakukuljila u osjećaj »o-kako-je-ovo-zabavno-let's-bellydance«, dodala nam je još za svaku sekciju različite uzorke s činelicama (između četvorke i petice, sinkopirane, bez pardona, ko da je to samorazumljvo da svi znamo). Fino. Izzzzzzazooov! (ne frustracija, haha)

Kako sam danas već ionako cijeli dan bila u studiu, ostala sam i na Level 3, jer je i taj podučavala Suhaila (nemam pojma odakle me tog trenutka oblila nevjerojatna količna energije). Bilo je stvarno super i nevjerojatno kako se moje misli i mogućnosti mjenjaju iz dana u dan. Primjer: uvijek sam bila uvjerena da neću moći nikad napraviti mušku špagu. Danas mi se učinolo bi je mogla izvesti samo ako dovoljno vježbam. Onda gluteus duble time - prošli tjedan mi se to činilo ubibože, neizvedivo, danas mi je išlo skoro već glatko. Fast speed idem dalje. Yeeee  

Okaj, sad sam već stvarno toliko umorna da mi se oči sklapaju. Nadam se da i vi nadvladavate neke naizgled nepremostive zapreke. ;-)

Fotke:
1 - Santa Cruz- dvorana za vrijeme odmora. Ti stošci stvarno usmjeravaju promet - da slučajo koja ne bi smanjila kvadrad za vrijeme rotacija (no, na toj smo radionici imali i veše neko kvadrat) 
2 - poklon mojoj mami za rođendann (ipak je ona rađala, ne ja! nemam nikakvih zasluga  MY MAMA RAKS!!! ( mada dječji broj, može se kupiti u Santa Cruzu) 

Slike i tekst direktno na linku.


Prijevod: Kristina

Tenks Kris!
lina @ 23:07 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
srijeda, travanj 23, 2008
Znam, znam... nije me dugo bilo! Trebalo se sjetiti passworda za ući na blog. Mislim da će mog Iveka nekaj strefiti kad po ne znam koji put otvori moj blog, a na njemu ipak nešto novo!  Po broju posjeta bolji ste od mene: ja ovdje nisam bila jako dugo, ali vidim da se svejedno dolazi. Hvala! Ne mogu reći da ništa ne znači vidjeti vaše komentare!

A evo i najnovijeg posta: impresije s Bellyqueen dance theater koje sam imala prilike gledati u ponedjeljak (prije 2 dana) u Zagrebačkom kazalištu lutaka. 

Makar sam kartu već odavno kupila, u ponedjeljak sam mislila da je to idući ponedjeljak!  Spletom sretnih okolnosti ipak shvaćam o kojem se ponedjeljku radi i odlazim na show kakav se ne propušta!

Od prve sekudne kada su reflektori osvjetlili plesačice na sceni, ja sam ostala bez daha! A imala sam osjećaj da se podigla energija publike i da su svi bili ushićeni!

Šareni, luckasti kostimi u prvoj točki, grimase i pokreti lutaka – izgledalo je kao da su prave lutke na navijanje! Zatim Kaeshi Chai, pa Amar Gamal – nevjerojatno lijepe uživo, tako elegantno plešu u prekrasnim kostimima; uspjevaju mi prenijeti svoj žar i onaj osjećaj plesačica u duši... Skupne točke bile su nevjerojatno uigrane s velikom dozom komunikacije između plesačica. Ono što sam ja tu osjetila bilo je što znači biti profesionalna plesačica: kakvu energiju šalje netko tko živi od plesa, kako se ponaša na pozornici i koliko profesionalnosti ima u tome. I da, moram vam reći: uživala sam u svakom trenutku gledajući sve plesačice, i solo i skupne točke. Profesionalnost o kojoj sam toliko slušala dok sam nastupala u javnosti, profesionalnost od koje nisam vidjela niti p, u ovom showu se itekako mogla vidjeti, osjetiti i naučiti što je to. 


Kaeshi Chai i Amar Gamal; preuzeto sa www.bellyqueen.com - Što nisu predivne?!

Mada sam u tom trenutku shvatila da u svom životu ne želim biti samo plesačica, jer teško bih se ostavila svih stvari koje radim i koje me vesele. Ne znam kako bih se našla u tome da sam na jednom mjestu i u samo jednom aspektu, ali baš zato volim takve stvari koje me potaknu na razmišljanje o svom životnom pozivu i kako doći do njega.

Saidi sa štapom, improvizacija, ples s dvije lepršave lepeze, tribal, sve začinjeno hip hopom, jazzom i njihovim zaštitnim bellypoppingom, disko duet s ludim perikama i blještavim kostimima, drum solo, romski ples u isto nevjerojatnim kostimima i prikaz svađe u plesu – sve me nevjerojatno oduševljavalo i dalo mi želju da se ponovo posvetim plesu, kao prije zasićenja i osjećaja ispraznosti koji su me pratili tokom potpune posvećenosti plesu i ostalih segmenata plesa: koreografija, izrade kostima, proučavanja kulture i ostalih stilova plesa (ne samo trbušnog). 


Bellyqueen (s lijeva na desno): Sandralis Gines, Cara West, Amar Gamal, Kaeshi Chai, Elisheva, Anasma; preuzeto s www.bellyqueen.com 

Ples s lepezama - krišom iz publike slikala Seadeta  - jedna od točaka koja mi se posebno svidjela! Hvala Seadeti na fotki!


Ono jedino što me se nije previše dojmilo u cijeloj priči bili su nastupi Alexandre i indijskog plesa. Mada mi se nastup Mayalim nastup kao intermezzo indijskog plesa u prvom dijelu dopao: i muzika i ples i svi ti pokreti za koje mislim da ih nikad ne bih mogla naučiti i povezati u cjelinu i mimika i geste lica, u drugom dijelu za nastup grupe Adami imala sam osjećaj da će nešto poći po zlu. Ili će se grupa raspasti ili će pasti zastor... nešto će se loše dogoditi! Prevelika koncentracija na pokrete i brojanje, prevelika pažnja na ritam i koreografiju – nisam osjetila neki poseban čar toga plesa.
Druga točka koja mi nije najbolje sjela bila je Alexandrina. Alexandra Cegledi je moja prva učiteljica koju izrazito cijenim i čini mi se da sam bila, ako ne na svim njezinim radionicama u Zagrebu, bila sam na gotovo svim i veselila sam se vidjeti svoju učiteljicu na pozornici, jer to do sad nisam imala prilike. Ali njezina točka mi se nije uklapala u cijelu priču. Ne mislim niti da je bila dobra niti loša, jednostavo se – nije uklapala: ne sad, ne ovdje i ne ta muzika! U tim nastupima činilo mi se da je čak i onaj ushit publike koji se osjećao u zraku – jednostavno nestao.

Ali sve u svemu, bio je to show je je vrijedilo pogledati! Odlična izvedba organizacije u kojoj je svaki posjetitelj dobio brošuricu u kojoj se mogao pročitati program sa svim detaljima i o svakoj plesačici posebno. Što reći – vrlo profesionalno i hvalabogu da se netko organizira ovakve spektakle i dovodi velike svjetske plesačice da nastupaju i podučavaju nas. Hvala Dunji i timu ljudi koji nam to omogućavaju!

Nakon predstave organizirano je meet&greet druženje, koje je meni izgledalo na pomahnitalu masu fotića koji škljocaju, pa sam odlučila izbjeći tu gužvu!
 

A ovo je Bellyqeen na moj način: osjećaj predstave nositi ću u dugo u sebi, a s mojim predragim curkama s kojima se već preko godine dana družim i hodam po ovakvim događanjima, radionicama i hafla večerima uvijek se volim slikati!  

Oduševile su nas sjedalice u obliku voća! S Margi i Sashom:


Već smo dobro uigrana ekipa za zabavu, ali i zajedničke plesne korake!
Margi i Sasha na plišanoj jabuci


S Margi i žutom kruškom i mrežastim najlonkama (koje se tu ne kuže), koje su čak iznenadile i mg dečka!


A zaostali postovi i buduće najave slijede... Svratiti ponovo za koji dan!
lina @ 13:13 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
utorak, travanj 22, 2008


Za nas koji ne kužimo slovenski, Kristina se pobrinula da ipak budemo u toku s Mancinim dogodovštinama u prijestolnici tribal trbušnog plesa. Pripomažem širenju trbušnog plesa, pa stavljam postove na svoj blog, naravno uz Mancino dopuštenje.  I svakako preporučam čitanje mancinog bloga, bilo na slovenskom (tko razumije) ili na odličnom hrvatskom prijevodu: osim što je zanimljivo kako trbušni ples funkcionira u Americi, razmišljanja i stav mlade umjetnice Mance su zbilja zreli, poticajući i čitanja vrijedni!  Nije se prevodilo otpočetka, pa počinjemo s 12. travnja. Uživajte!


Piše: Manca Pavli - Aysha
Adresa bloga:
http://pleszares.blog.siol.net/

12. 4. 2008.

Backbend WS, Suhaila student show, level 3 breaktrough, Jamila...


No, još jedan i ekstremno naporan tjedan je iza mene. Nažalost jedva da sam imala vremena da nešto pojedem a kamo li za pisanje bloga. Ono malo vremena što mi je ostalo, odnosno što sam si sama uzela, potrošila sam na pisanje jednog istraživačkog rada za faks.

U subotu sam uz ostalu jogu otišla i na radionicu Baskbend Booster s Jill Miller. Nekako sam već očekivala što ću raditi (camel, locust pose….) ali na poslijetku je bilo nešto potpun drugo, većinu vježbi sam prvi put vidjela. Bilo je mnogo istezanja ramena (na sto i jedan način), hip flexora (psoas) i jačanja leđnih i trbušnih mišića. Super, super radionica, zakon učiteljica. Puno objašnjava anatomiju i predstavila je svoje mekane kuglice za masažu leđa. Kad je naime imala ozljedu ramena nije imala toliko keša da bi svaki dan mogla hodati na masaže, kao što su joj preporučili, pa je izmislila te kuglice. Odlična stvar. Doduše boli, ali sljedeći dan sam osjećala koliko su mi pomogle!

Istu nedjelju je bio i Suhaila Student Show u restoranu Monteros, koji se održava svaku prvu nedjelju u mjesecu. Očekivala sam veću pozornicu, veći restoran i definitivno bolje nastupe. Nažalost nasupale su samo dvije od učiteljica SSD-a (Suhaila School of Dance), a i od njih sam više očekivala. Jedna od mlađih je zapalila s hip hop fusion komodaom, jako zgodno. Jako, jako puno je bilo Suhailinih koreografija, samo što znam kao bi morale izgledati ukoliko je sve kako bi trebalo biti, pa je ponkad i trebalo zažmiriti na jedno oko.

Jako sam sretna što imam prilike družiti se s Andreom. Puno mi je znala pričati što se događa u Suhaila Dance Company- spomenula sam joj kako mi se čini da nivo izvedbe očiti nije više isti kao što je bio za vrijeme Sheherezad predstave, i da nema ni jedne plesačice iz tog doba. No, objasnila mi je da Suhaila sada svoju kompaniju tj. plesačica koje su u njenoj izabranoj skupini naziva Suhaila's Repertoire Collective, a ne više Suhaila Dance Company, upravo zato što joj se čini da nisu dovoljno dobre. Toliko o tome da je netko dosljedan. Svaka čast, konačno netko tko priznaje da nije sve više tako dobro kao što je bilo. 

Jill Parker tečaj: Što da kažem: i ovaj put sam bila jako razočarana time što smo radili. Pokazala je flutter (ništa nova, ni što se tiče objašnjenja), a potom smo opet imali cijelo stoljeće improvizacije. Opet nije ništa naučila. Haloooo.....(još uvijek se nadam da bude bolje).



No zato je ovaj tjedan na trećem Suhailinom stupnju bilo puno bolje; no, barem za mene. Konačno mi je krenulo i kad sam pogleda okolo, sa čuđenjem sam ustanovila da konačno i meni nešto ide što drugima ne ide. Definitivno su nekima neke stvari lakše za layering. Recimo, Andrea mi se tužila da joj je muka slojevati na somice. Meni je upravo to lako. Znimljivo. Čak i folcloric fusion class je sve bolji. Činelice+jazz+balet+belly dance+ odlični komadi= prava fešta

Konačno sam našla novi yoga centar (yoga Tree) gdje mi totalno paše radit yogu - radimo više hard core vinyas i mada je velik izazov, trenutno mi to baš paše. Kako fizički tako i psihički. Još uvijek ustrajem kod parole: „Don't stress out, neovisno o tome što ti govori tijelo. Relaaax.“  Jako dobri učitelji, zanimljiva muzika, jako dobra atmosfera, još k tome za nekoliko tečaja griju prostor. Stvarno super. I uvijek imaju pune tečajeve. Barem 25 ljudi. Razmišljam o tome da idem na Teacher Training, koji će biti upravo kad završim drugi stupanj kod Suhaile i Gary Kraftsowovu radionicu. Nije da obavezno želim podučavati taj tip joge, no htjela bi to stvarno učiniti za sebe.

Tu se previše događa. Trenutno mi je želja da ostanem barem 1 mjesec duže nego li sam planirala. Oh, da....vidjet ću kako ću se osjećati u svibnju. 

No, i tako sam u četvrtak nakon tečaja čekala Jamilu (vježbe na koje me je pozvala sama); očeikivala sam skupinu njenih učenica i da ćemo vježbati, plesti... No, na kraju se razboljela njezina asistentica pa smo bile same. Aaaaaa...strašno. Prvo smo dugo pričale, puno mi je pričala o Ouled Nail, o tome kako je bilo u cirkusu, Bal Anat, ....svašta. I potom se raspitival kod koga sam učila i što radim (pričala sam joj o Rachel Brice i bila je odiševljena, navodno joj se jako dopada). I potom me je pitala koji je moj cilj ovdje, što želim postići. Aaaaaaaaaaaa. Da. Aaaaaaaam. Ne znam. Zašto me to svi ispituju? Vjerojatono sam tu čisto zato da učim učim učim i onda...što i to sve, kako god... dođe dođe. Neopterećenost plodovima rada.  Nisam joj znala objasniti što bih htjela (jer ionako mi je prilično nelagodno s njome tako razgovarati pa me je iznenadila s takvim osobnim pitanjima), a poslije smo ionako zašle u svakakve teme...(haha, između ostalog, jako je iskrena kad govori o svojim bivšima, par puta me je totalno nasmijala). Potom sam joj morala plesati, prošle smo njene pokrete i kombinacije iz formata, nešto novih stvati me je naučila, i onda su već drugi došli na vježbe u studio, a i ja sam morala ići. Nevjerojatno. Nikad si ne bi mislila da ću biti sama s njom i da ću imati „privatni sat“  Ta je žena živa knjiga i kad bih mogla, razgovarala bi s njom po cijele dane.

Inače se držim sasvim dobro (ako oduzmem sve lude borbe sa samom sobom i svojim tijelom za vrijeme i prije tečajeve i u jutro). Nakon što sam pročitala jednu zabavnu knjigu, koju sam kupila kod FCBD, počela sam razmišljati o tome da se bacim na vegansku hranu. To je tu prilično jednostavno i izvedivo. Za sada se bolje osjećam ako jedam tako (ništa mlijeka, jaja, mesa) i stvarno uživam. Tko bi mislio da organsko čokoladno sojino mlijeko može bit bolje od običnoga? Ali ništa neću reći unaprijed, vidjet ću.

Slike
1. Suhailina majčica: It's not just technique, it's a revolution
2. U studiu (Suhailine fotke)
3. Utisak s ulice
4. Vježbe (Suhailin studio)
5. Natpis u garderobi u jednom od yoga studia

Slike i orginalni tekst pogledajte direktno na ovom
linku!


14. 4. 2008.

Andrea


Ah da, zaboravila sam spomenuti: Jamila, koja je pravo srčeko, na kraju svakog tečaja subotom razdijeli brojeve i na kraju onda imamo izvlačenje. Zadnji put je jedna cura izvukla njezinu božanstvenu srebrenu ogrilcu "hand of fatima", a ovu je subotu na isti način razdijelila par morokanskih hlača. Ja sam dobila jedan marokanski ogrtačić (toootalno zgodan). Lijepo da hoće pokloniti par stvarčica, al da ništa ne želi prodavati? Ma stvarno je carica  I rekla mi je da će mi presnimati svoju knjigu o povijesti orijentalnoga plesa (koju na žalost nikada nije izdala) waaaaaa 

No, o Andrei sam već nekoliko stvari napisala. Učiteljica u Suhaila School of Dance, živi sasvim blizu mene, tako da me često vozi doma nakon tečaja. Definitvno je jedna od najjačih plesačica koje sam vidjela (i najbolja u Suhailinoj skupini, barem što se tiče čistoće tehnike), stroga učiteljica ali stvarno skurilna osoba. Kako god, s njom u zadnje vrijeme vodim same totalno duboke i zanimljive razgovore o plesu (ples na profesionalnom nivou, nastupi, stil, vježba, tečajevi, polaznice, Suhaila School of Dance…) Između ostalog ta cura vodi 12 tečajeva tjedno plus hoda na druge tečajeve (egipatski stil, Suhaila level 3, modern,…) Od kad sam tu, nastupala je svaki tjedan, mislim da barem 2X, ako ne i 3X. Tako da je totalno hard core djevojka - slično kao ja trenutno.

Između ostalog bilo je zanimljivo slušati kako su u Suhailinoj skupini učili Unmatinu koreografiju. Kako su većina cura iz SSD-a strogo cabare, na početku im ta ideja baš nije mirisala pa su se zezale u stilu: "Yeah, let's go and cut some guys throats", što bi ti ga kao trebalo biti u tribal stilu. (Uopće kad govorimo o Unmati, koje su većinom lezbijke, povrh svega se najprije pojavi ideja da tribal u usporedbi s cabareo predstavlja stil u kojem žena nije samo elegantna i zavodljiva, nego i nedostižna i nekako nastrojena protiv muškaraca. Ja se doduše s tim ne slažem, ali okej, tako se nekako doživljava ta stvar (između ostalog!). I naravno ne treba spominjati kako su se čistokrvne orijentalne plesačice teško pomirile sa spuštenim rukama (hip hop style), noge raširene (Unmata style) i slične neotesanosti iz te koreografije (na primjer jedna se spusti u "stol", a druga se "popne" na njezina leđa i tamo pleše). Smijeha puna kapa.

Osim toga i Sharon Kihara dolazi na njezine tečajeve u SSD-u kad je u gradu. Andrea je imala i pritužbe glede njezine vrckavosti  Cure ne klepetati za vrijeme vježbi.
Haha…ali ne tako pretjerano.

Često (2X mjesečno) pleše petkom, subotom i nedjeljom u restoranu Marakeš u centru SF-a. Razgovarale smo o tome kako često ima poteškoća s Arapima, jer nije važno kao dobro plešeš, već samo to gdje si rođen (ako si recimo pola arapskog podrijetla sigurno plešeš bolje). No, meni već neko vrijeme poznata priča, ali malo je tužno čuti da se to svugdje događa.

Kako kod, još zanimljivije je da je navodno Rachel Brice bila odpuštena iz tog restorana (iz vjerojatno sličnih razloga), navodno su joj rekli da im se ne dopadaju njezini kostimi!

No comment. 

Direktni link na orginalni tekst.


17. 4. 2008.

Kiselo - slatki dani



Mada sam totalno razočarana njezinim tečajevima i uzvišenim držanjem, ipak sam sretna što mogu vidjeti našu slavnu Jill Parker u živo. U nedjelju je nastupala u jednom indonezijsko/polinezijskom klub-restoranu u SF-u. Što da kažem? Istini za volju, elegantna je i lijepo pleše, ali definitivno nije bilo za pasti na dupe. Prva pjesma na koju je plesala je bila duga i spora, druga je bila drum solo (upravo mi se tu čini da nije dovoljno iskoristila komad), treća je bila više moderna, ali opet spora. Kako god okrenem, bilo je iznimno gledati je u solo nastupu na udaljenosti od 1 metar pored ljudi koji ni nemaju pojma koga gledaju.

U ponedjeljak sam opet išla na njezin tečaj i mijenjala ju je jedna cura. Na žalost bilo je još dosadnije i ništa nova. I nikako mi ne ide u glavu, glede na to da se radi o intermediate/advanced tečaju, kako se tako sporo napreduje i tako spoooooro objašnjava i uvijek iznova provjerava "So are you guys ok with that, do you have any questions, should we move on?" Haalo? Pa ti si učiteljica i vidiš da li ide ili ne ide i da li možemo nastaviti, a ako će netko imati pitanja, pitat će. Pa ne treba nas tetošiti ko u vrtiću i svaku minutu ispitivati dal smo ok.

Jako mi je žao zbog toga, bit će da sam se već navikla na Suhailin način rada, ali ipak, pa daj idemo raditi ako smo na vježbama! Mislim stvarno je ultra sporo i totalno neefikasno. Slično je zapravo i na FCBD-ovim tečajevima. Koliko god volim ATS, čini mi se da bi mogli imati bolje poduke. Sad kod njih večinom hodam samo na level 3 (najviši kod FCBD-a) i još tamo sve ide toooliko sporo do je to užas.

Ponedjeljak je stvarno bio grozan dan, neke stvari naprosto nisu i nisu htjele krenusti na bolje sve do danas. Prvo sam s Andreom i još jednom učiteljicom, koja hoda isto na SSD, razgovarala o plesu kao profesiji i sličnome. Andrea je pričala kako se svaki put kad dođe u restoran Marakeš mora boriti s podcjenjivanjem (čak i od strane zaposlenika), a onda i od strane publike u kojoj često sjede neki arapski pametnjakovići i kunu se u to da je potrebno samo pravo podrijetlo, a bilo kakva vježba je suvišna, jer ti je to onda već u krvi. A onda i o tome kako se orijentalne plesačice ne smatraju pravim profesionalkama, definitivno ih se ne poštuje jednako kao neke druge profesionalne plesačice kao npr. balerine. Za mene više nije pitanje da li nas se brka sa prostitutkama (sama doduše nisam imala takvih iskustava - da bi netko recimo mislio da sad ako sam "trbušna plesačica" moraju padati krpice, mada sam čula i za takve primjer), za mene je veći problem to što se orijentalne plesačice ne tretira kao profesionalne plesačice!!! Vjerojatno je u velikoj mjeri krivo i to što se većinom ni same! ne trudimo dovoljno da bi taj ples uzdigle na profesionalni nivo (usporedite na primjer koliko vježba profesionalna balerina, a koliko prosječna "profesionalna orijentalna plesačica"). A kad vidim nekoga tko je stvarno istinski profesionalac na svim nivoima plesa (kao npr. Suhaila, Andrea, Rachel Brice i ostale BDSS) para mi se srce kad vidim kako ih se tretira i kako svaki put iznova treba gutati činjenicu da si samo zabavljačica,a ne i plesačica.

Kad sam se zaputila u Ameriku nisam još bila svijesna u što se upuštam, ali kad jednom toliko vježbaš i kad doslovce jedva zaspeš jer ti se u glavi neprestano vrti "right left right left right left … one two thee one two thee…" nekako ti dolazi do mozga što to znači biti profesionalac, kao što su svi ostali profesionalci: naši dragi nogometaši, glumci itd…

Mene je sve to skupa rasplakalo (vjerojatno zato što sam već ipak bila iscrpljena i previše svega se izdogađalo), a poslije sam još čitala neke svinjarije na tribeu glede BDSS, koje bi trebale biti vodeće u svijetu profesionalnog orijentalnog plesa, od čega mi je išlo na povraćanje. Ah, što da kažem. Pa je, zgodno zvuči da si orijentalna plesačica, ali ako želiš biti profesionalna orijentalna plesačica, očito da sa trebaš odreći činjenice da te i drugi percipiraju tako.

Kad smo već kod profesionalizma, upravo mi zato Suhaila School of Dance toliko znači! Naime ona radi onoliko, koliko bi se očekivalo za profesionalni nivo. Recimo, još uvijek mi se ne dopada njezin solo, ali ne učim njenu tehniku da bi plesala kao ona! Učim profesionalni pristup, osnove plesa, skupljam kondiciju itd - sve što je podloga za bavljenje plesom, bez obzira na vrstu plesa.

No i da ovaj crnjak bude kompletan, u ponedjeljak sam dogovorila privatni sat s Andreom. Htjela sam se "testirati" na Level 2, jer me hvata panika kako ću uopće položiti taj level. Skoro sam umrla jer je test puno teži nego što sam prije naivno vjerovala. Za rasplakati se. Kako znam da imam samo još 3 dana do početka radionica i testiranja (pet-ned: Level 1, pon-pet: Level 2) već me prilično hvata fobija.

Ah da, u utorak je sama Suhaila podučavala na Levlu 3. Tako se još u životu nisam namučila. Zagrijavanje je bilo tako teško da mi se čini da je i u vojsci lakše. Nikad u životu mi nisu tako drhtali mišići. I to cijelo vrijeme!!! A bilo je užasno zabavno kad smo radili onih sto tisuća trbušnjaka; rekla nam je de ne trebamo brojat takvim "visokim" glasićem, ko curice (jer svi moramo brojati kad vježbamo), već da moramo ispustit glas iz dijafragme, udaran i snažan. I stvarno, onda svi počnu "zapraf" brojati. Koja scena  Ali stvarno je bilo oooodlično, zakon vježbe, Level 3 kak bog zapoveda. I stvarno, ona može izvesti sve što se tiče slojevanja. Na kraju, kad se rade (tj. isprobavaju) vibracije guzovima, zamolila sam ju da nam ih demonstrira, pa je nastalo pravo komešanje jer smo se sve sjatile na nju i pipale joj guzu kako bi ustanovile koje mišiće koristi, a koje ne (zapravo su joj noge i sve ostalo u potpunosti opuštene, gluteus maximus podupire, a medius vibrira, i to KAKO!). Ludnica.

Klik na orginalni tekst.



Prijevod: Kristina

Hvala Kris!


lina @ 17:29 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare

Piše: Manca Pavli - Aysha
Adresa bloga:
http://pleszares.blog.siol.net/


18. 4. 2008.

Ludi planovi



Jučer sam išla na tečaj kod Frederique, ovaj put advanced tečaj i moram priznati da je bilo prilično interesantno. Doduše još uvjek je presporo za mene i ona uvijek nešto razgovara za vrijeme sata, podrigava se, i zbija šale koje fakat nisu smiješne. No, ima par stvarno inovativnih (jako naglašava uporabu dijafragme za podizanje prsnog koša, i par još nekih drugih skrivenih mišićnih skupina za koje smo radili prilično efikasne vježbe). O samom prostoru gdje podučava i njegovoj inspirativnoj magičnosti da i ne govorim; nema neonskih svjetla i pušta se neka zakon mjuza. Tako da kod nje ustrajem (za razliku od nekih drugih) zbog onih rijetkih ali slatkih inovativnosti i i zanimljivosti zbog kojih se isplati pregristi neke stvari koje mi se baš i ne dopadaju. No, barem ne ovaj put.

Danas sam se odjavila iz hostela i napustila centar San Francisca i krenula put Santa Cruza. Prije intenzivnog tjedan priuštila sam si dan odmora. Išla sam na restorative jogu s vrućim kamenjem (mmm), a poslije sam išla malo prošetat i lunjat po Golden Gate parku. Taj park nije samo park, to je stvarno jedna divovska šuma usred grada! Iza svakog ugla miriši drukčije, svugdje zanimljive biljne vrste i bezbroj načina da se izgubiš. Usred parka sam razgledala Conservatory of Flowres sa imitacijama staništa s najrazličitijim biljkama. Bila je otvorena i prostorija s leptirima. Baš divno, jer kad sam ušla u prostoriju s tropskim biljem konačno mi je postalo jasno zašto mi toliko nedostaje Kostarika - zbog one tople vlage! Njam.

A da, i kad sam hodala tamo po nekoj hipi ulici, zaletjela sam se u Kan Zaman, arapski restoran o kojem sam već ponešto čula, ali na internetu ko da je pisalo da ga više nema. Tako je majušan da nemam pojma kako tamo cure plešu. Moram provjeriti da li još uvijek imaju program s plesačicama. Yaaay...

Još uvijek sam veganka, još uvijek imam 20 fakin godina. Mislim da bum se u nedjelju iz inata napila sa svojim domaćinom  da proslavimo (opet) moju punoljetnost i certifikat za Level1.

Od petka do nedjelje imam radionice za Level 1- certifikat u Santa Cruzu (testiranje za certifikat je u nedjelju), tako da slijedi cijelodnevno mučenje sa Suhailom.Uf. Od ponedjeljka navečer do nedjelje pa u San Rafael na vikend joga radionicu kod Geryja Kraftsowa. To će biti zanimljivo. Držite mi fige da ne poludim.  

Link na tekst na slovenskom i slike.


19. 4. 2008.

Suhaila ws, day 1



Kad sam se vozila u Santa Cruz rekla sam si (vjerojatno opet onako naivno) da obzirom na to da se radi samo o Level 1 neću imati nikakvih poteškoća i da ću vjerojatno slušati stvari koje sam već ćula. No, opet sam se zeznula. Bilo je fantastično! Suhaila me sve više oduševljava. Ponavljam, ne kao plesačica, već kao učiteljica.

Mnogo je govorila na svoj tipično sarkastičan način o tom našem "bellydance" svijetu, o našim daragim devama i snake arms-ima  Kod nje stvarno možeš zaboraviti sve što si prije znao i počneš kako ona veli ko da učiš neki novi ples. U stvarnosti je bila jedna žena na radionici koja još nikad nije učila plesati, a išlo joj je stvarno dobro. Suhaila je čak rekla, blago njoj jer je pošteđena svih deva i šimija i stilova.

Paaaaa, što je deva? Što su snake arms? Suhaila radi sve "broken down" - mišićne kontrakcije. I kad ih povežeš, dobiješ jedan pokret- tako deva u ovom primjeru ide ovako: Upper back, upper abs, lower abs. (RECIMO, obično deva ide još sa izvijanje kralješnice, no, njezin format temelji se na pokretima koji su provjereno "zdravi". Kad to savladaš, igraš se slagalice.  

Vjerojatno se ponavljam, ali to mi se čino toliko važno: To što Suhaila radi nije stilizacija. Nije cabare, nije neki određen stil. Podučava tehniku. I ustraje na tome da, kao što balerine godine i godine vježbaju plie, tendue, dagage itd. i mi, trbušne plesačice više vremena (da, da, godina) posvetimo tehnici. A uz to je li to iko primijetio osim mene? :)) da je već na samom početku u ples potrebno uključiti emocionalno izražavanje, karakter i općenitu cijelu sebe. Da, pa imamo stvarno visoka očekivanja od sebe, kaj ne? 

Poslije je objašnjavala da taj dril ne uključujemo u svoj nastup, ne - za olakšanje svima nama kojima nam neki opaki layering na pozornici baš i ne izgleda nekako (i onda pokaže kao ti ga, gdje ste vidjele balerinu da dovuče svoju prečku i počinje plieati nasred pozornice - mada je plieala ¾ svojih vježbi u životu). Tako da je u pravilu njezina tehnika podloga za bilo kakvu stilizaciju koju poželiš. Na račun stilova se ionako cijelo vrijeme sprda i koluta očima.

Onda je ona žena koja je prvi put na tečaju pitala: "So, what’s the difference between Tribal and cabare?" I sve je ličlio na odgovor: “Hey girl, you don’t wanna know!” I da, stvarno je bilo smiješno. Sad kad ima toliko svakakvih stilova i toliko imena za svašta već je skoro besmisleno objašnjavati ih. Suhaila bi rekla, daj gleč, nauči prvo plesati pa onda tresi takve fore.

Ogromno novih stvari sam naučila (čini mi se da ta žena zna stvarno sve o anatomiji!) I svaki put kad ju idem pipkat da vidim dal stvarno stiska onaj mišić koji veli, ustanovim da to stvarno radi, e daj ne ga kenjat, jel to stvarno moguće? (danas sam veselo pipkala njezine donje leđne mišiće, koji su toliko izolirani i toliko jaki da ne vjeruješ dok ne napipaš :)). Stvarno odlična radionica - pregršt stvarno efikasnoga drilinga, neprestano ispravlja i savjetuje, a debate o tehnici su mi otvorile cijeli novi svijet.

Recimo: Ja moram (tada, novi problem) navodno više opustiti hip flexore, jer su i oni povezani s I.T. bandom koji se pruža od guzova do koljena (vidi sliku na blogu!). Zbog toga sad moram rolati I.T. band i hip flexore kako bi ih omekšala. Špotala me je zašto ne rolam doma (jer to boliiii! Ali priznajem to mi je savjetovla već u Munchenu). Većina nas ima probleme s I.T bandom, osim Suhaile, jer je rođena s x-ericama i zato uopće nema tih problema. Navodno je upravo zato mogla razviti tu tehniku i došla do vibracija, jer ju I.T band nikad nije ometao (sve nas bu prije ili poslije počeo, osobito ako ne rolamo)

Ali brzo me je zapazila i očito sam joj postala draga, a sad mi dosađuje da me hoće sutra vidjeti na plesnom showu. U stvari svi mi dosađuju da nek nastupam i da me moraju vidjeti (čak i u SSD-u) kako plešem. Ali neću (mada je prava muka objasnit Suhaili da nećeš, usprkos njezinom uvjeravanju)! Trenutno sam “a work in progress” , a osim toga ako bi nastupila propustila bih sve ostale nastupajuće. I’m here not to miss anything.

Jao, bilo je još toliko stvari zbog kojih sam krepavala od smijeha. I onda njezine pričice kako se koji od pokreta promijenio u ono što je i kako koja vježba pomaže itd. itd…. morate ju vidjeti u živo!

Couchsurfing je ovaj put bio tako tako, ali preživjet ću. Kolko sam mogla vidjeti, Santa Cruz je jako lijep, prilično hipijevski grad. Najviše su me oduševili brojni ulični svirači. Totalno su inovativni i fakat dobro sviraju.

Slikica: Ako koju zanima gdje je taj prokleti I.T band. Čim više stiskaš guzove, više ga mučiš. Trkači također imaju problema s nijim. Navodno rolanje na pjeni ili na teniskim lopticama stvarno pomaže. 


Slika preuzeta s Mancinog bloga.

Klik na tekst na slovenskom.


Prijevod: Kristina

Tenks Kikica!
lina @ 17:12 |Komentiraj | Komentari: 0
Media positiva

via positiva

Mojih 5 minuta
Kako do mene?

lynnkovac et gmail dot com

Moji najdrazi blogeri
Brojač posjeta
143767
Index.hr
Nema zapisa.