Ovo je samo...
Linin blog
Blog
nedjelja, lipanj 28, 2009
Loša prognoza nije nas omela: krenuli smo na Japetić!
foto Lina

Priroda putem očarava!
foto Lina

Životinjski svijet također.
foto Lina

Vrh Japetić nas nije nimalo očarao. Baš suprotno! Čemu piramida, kad se umjesto lijepog pogleda gleda ovo?
foto Lina

Posječena stabla, zgarišta...
foto Lina

Kad pogledamo dalje od okoliša koji okružuje piramidu, ljetni sparni dan s nagovještajem oluje ponudio nam je ovakav pogled:
foto Lina

Ljepši pogled ipak pruža terasa Planinarskog doma Žitnica: pogled na Svetu Janu.
foto Lina

Povratkom u Mali Lipovec putem su nas pratili gromovi i jaka kiša. Ogrnuli smo se kabanicama i zadovoljno išli dalje. Jer što ima ljepše od ljetnog pljuska na kraju izleta?!
linasojat @ 11:55 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare
ponedjeljak, ožujak 2, 2009
Jučerašnja nedjelja provela se na obroncima Plešivice (Samoborsko gorje) s kanticom boje i kistom u ruci, obnavljajući Seniorski planinarski put. Veselu ekipu od 22 osobe činili su markacisti Hrvatskog planinarskog društva Zagreb-Matica.

Slikoviti zimski plješivički pejzaži
Foto Lina

Vinogradi
Foto Lina

Kod mjesta Plešivica
Foto Lina

Ja u akciji


Bijele se visibabe
Foto Lina

Dugački i strmi vinogradi
Foto Lina

Neizostavno poziranje s kistom i kanticom 


linasojat @ 10:15 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
nedjelja, veljača 22, 2009
Popularnost Bikčevićeve staze na Medvednici učininila je svoje: mnogi izletnici su je utabali, te se pretvorila u led. Zato smo na Njivicama popili topli čaj iz termosice te se uputili nazad. Drugim putem.  


Zimska idila potoka Bliznec
linasojat @ 23:51 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
srijeda, studeni 12, 2008

Ma lako ćete to pronaći, putokazi su vam posvuda - u slušalicu mi je vikala gospođa, na koju su me uputili iz Turističke zajednice Bjelovarsko-bilogorske županije, budući da se u onoj u Đurđevcu mjesecima nitko nije javljao. Kad dođete u središte Đurđevca, idite ravno, pa skrenite na tom križanju, pa zatim opet ravno. Blizu je i stvarno ćete to lako pronaći! I putokazi su posvuda! I na internetu svasta piše o Pijescima, pa i kako doći do tamo!



Vraćajući se jedne nedjelje iz Virovitice, dečko i ja odlučili smo posjetiti Đurđevačke pijeske. Sjećam se da je gospođa spominjala mjesto Kalinovac. I kad sam ju pitala da li se to zaista nalazi u mjestu Kalinovac i da mi ravno, desno i lako ništa ne znači, dobila sam potvrdan odgovor. Znači idemo u mjesto Kalnovac! 

S glavne ceste iz Virovitice, skrenuli smo kod prve table koja je upućivala na Kalinovac. Prošli smo cijeli Kalinovac, ušli u Fernandovac, prošli tablu za Novo Virje i vozili, vozili, vozili... Pijescima ni traga. Negdje prije mađarske granice, odlučili smo upitati za put. Pronašli smo simpatičan seoski dućan koji je radio (vrlo neobično za nedjeljno poslijepodne nakon Svih svetih), u kojem je bilo zaista malo robe na policama - Žalibože neiskorištenog prostora - prokomentirao je Goran.

Vratite se do Cigana - uputio nas je prodavač. 

Gledajući u kartu, zapitala sam se da li je to mjesto ili Romsko naselje... 



Završili smo u središtu Đurđevca i priupitali u Hotelu.

Pa ne znam kako da vam to objasnim. Ja znam gdje je to, ali ne znam vam reći - odgovorila nam je djelatnica Hotela i rukom pokazala smjer u kojem trebamo ići. Ovaj put ne prema Kalinovcu nego prema Podravskim Sesvetama. - Nemate tamo nista posebno za vidjeti - bile su riječi kojima nas je ispratila turistička djelatnica, koja na sebi vrlo svojstven način reprezentira kulturu i turističke atrakcije svoga grada.

Zaputili smo se u tom smjeru i gle čuda: prva tabla na kojoj piše Đurđevački pijesci! A onda evo i druge table! Iskočila je iz žbunja s nacrtanom strelicom ošto desno, ali vi se u tom trenutku već nalazite u križanju i jednostavno niste u mogućnosti skrenuti za tom strelicom. Nastavili smo ravno...

Tamo smo našli Cigane - romsko naselje. Ja bih se odmah okrenula u nečijem dvorištu i nastavila za onom strelicom, ali Goran je mirno nastavio dalje. Zaključio je da je tabla krivo postavljena u odnosu na glavnu cestu i da smo mi na pravom putu.

I onda smo stigli. Zar je to to?



Ipak je... pijesak oko nas...



Ne znajući kamo bi, odlučili smo krenuti prema lovačkoj čeki... Kroz grmlje, grmove kupina...



Došavši do "lovačke čeke" shvatili smo da to nije čeka. Nju je postavila ustanova koja se brine za Posebno-geografski botanički rezervat Đurđevački pijesci i na tom drvenom vidikovcu možete pročitati o postanku Hrvatske Sahare, životu na Pijescima i gdje su oni u budućnosti.



Pogled s drvenog vidikovca rekao nam je sve! Pa i da postoji puteljak po sredini i da se nije potrebno provlaciti kroz gustu visoku travu i grmove kupina.



Po terenu postavljene su poučne table. 



I table s imenima biljaka. Budući da sve izgleda isto, pitali smo se gdje su grmotulja, vlasulja bradica i ostale biljke koje su spomenute.





Puteljak



Pogled s jedne strane



Pogled s druge strane (ne izgleda li vam to kao da su u pijesku otisci guma motornih vozila???)



Pozdrav s Đurđevačkih pijesaka! Sretno u pronalaženju! Ne znam niti ja kako da vam kažem kako ćete ih pronaći... Najsigurnije je iz središta Đurđevca od Hotela krenuti tragom jedina 2 putokaza na koje smo mi naišli...




Nakon Pijesaka produžili smo na Bilogoru - Goran sretno utiskuje KT Stankov vrh svoje Hrvatske planinarske obilaznice



A onda pravac Zagreb - ove table nas ne zbunjuju! 
Prva tabla: Zagreb 32 km
...nekoliko metara nakon slijedi...
Druga tabla: Zagreb 27 km

linasojat @ 19:21 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
utorak, listopad 14, 2008
S Tečaja za markaciste Hrvatskog planinarskog saveza, ovaj vikend na Oštrcu (Samoborsko gorje).

Za prvu su mi se ruke jako tresle!


Druga je ipak prošla lakše!


Kad hodate planinom i pratite crveno-bijele krugove i ostale oznake, znajte da su markacisti naporno radili da bi se planinari sigurno šetali do svojeg cilja!
linasojat @ 16:24 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
utorak, veljača 26, 2008

Krasna sunčana nedjelja izmamila me van! Nakon svih obiteljskih obaveza krenula sam pravac Bliznec, a onda prema Sljemenu, pa kamo me put dovede. Već je bilo oko 3 sata, kada sam pokušavala pronaći parking u Bliznecu. Nevjerojatno mnogo automobila! I taman kada sam odlučila riskirati svoju geometriju kotača i napenalila se na visoki rinzol, jedan auto je odlazio i sretno sam se uparkirala, obukla gojzerice i krenula.

Bikčevićeva staza bila je neočekivano prometna. Običaj je da onaj tko ide uzbordo pozdravlja onoga tko silazi i na taj način mu odaje čast sto je bio na vrhu, ali to je kao da pozdravljate sve ljude na ulici koje susrećete! Svi su se naravno, spuštali, dok sam se ja penjala! Znam da nije preporučljivo solo-planinarenje, ali... Trenutno mi više paše jer ne moram s nikim pričati dok hodam. I nemam onaj osjećaj da usporavam cijelu grupu... Nisu mi jasni ljudi koji ne prestaju pričat dok hodaju uzbrdo... Za jednu rečenicu od 5 riječi, ja moram udahnuti barem 15 puta... Nekondicija čini svoje. U svakom slučaju, pričanje me umara i usporava.

Šafrani uz stazu su me oduševili!!! Budući da sam počela planinariti u kasnu jesen, znam kako je teško naći put u magli, što znače zimski uvijeti, znam kako izgledaju zaleđene staze i zaleđeni daždevnjaci, kakav je osjećaj kad gojzerice promoče... Svaki put kad bi me pluća zabolila kad bih previše udisala hladan zrak na usta, pitala sam se kako izledaju svi ti putevi i šume u proljeće, kada nisu prekriveni snijegom. I sad znam! Izgledaju prekrasno! 



Šafraaaaaaaaaniiiiiiiii


Ono što ne izgleda prekrasno je ubrano cvijeće bačeno na stazu. Osim što je branje bilja u Parku prirode Medvednica zabranjeno, većina biljaka su endemi. Možda bih još shvatila da si netko zaželi prokrijumčariti koji šafran da mu se još koji dan može diviti, ali ne razumijem i ne odobravam branje cvijeća i onda kad dosadi – bacanje! 



Nakon Njivica skrećem s Bikčevićeve staze i nastavljam stazom 18. Ovaj dio posebno volim. Mičete se s prometne staze, na onu na kojoj zbilja rijetko nekoga sretnete. Ljude koje srećem ovdje radosno pozdravljam, a ponekad čak i razmijenim par riječi.  

Lijepi pogledi na Zagreb, u ove popodnevne sate po lijepom vremenu, uvijek okupani suncem. 


Dalje slijedi Gornji Mrzljak, ali bez zadržavanja jer sunce je polako počelo zalaziti. 
Gornji Mrzljak na 742 m / n.v.


Nešto kasnije osjetile su se posljedice novih, nerazgaženih gojzerica. Pri usponu pete su počele boliti. Trebalo se krenuti spuštati. Na prvom odvojku za Runolist skrećem, presjecam Bikčevićevu stazom i krećem prema Runolistu.

Ovim putevima još nisam hodala. Obično nikad ne hodam na čelu i nikad ne pratim markacije. Hodam k'o kofer! Sad treba malo bolje pripaziti...

Oborena markacija - često znam čuti: pa kako se netko može izgubiti na Sljemenu?! Ovako! Drvo struli i padne, zatim struli kora i markacija nestane. Većina markacija nije po principu: uvijek vidim sljedeću i eto ga! Lako se izgubiti! Ova se još dobro vidi. Međutim da napada snijeg ili u slučaju magle... 


Vjerojatno prvi put da nema magle i snijega dok idem prema planinarskom domu Runolist! Posljednje zrake zalaza sunca:


Planinarska moda na Linin način!  


Na putu prema Runolistu okružuje me tisuće bijelih cvijeteka – nisu visibabe, ali vrlo slicno izgledaju i neko drugo bilje (još nisam naučila nazive biljaka u planinama ).
Ono neko drugo bilje


U Runolistu nema zadržavanja, odmah prema vrhu. Dolaskom na sljemensku cestu, poželjela sam ući u neki od objekata, jer me već glad počela hvatati, ali nešto me gonilo dolje.

Nakon par minuta hodanja po cesti dolazim na stazu za koji se isto govori: Nemreš se izgubiti. Yeah, right! Takve konstatacije se vjerojatno odnose na dan i vedro vrijeme. Zar nitko ne uzima u obzir hodanje i po drugačijim uvjetima?

Krenula sam Leustakovom stazom prema dolje. Prvo sam se iznenadila nevjerojatnom količinom veoma mokrog blata na stazi. Inače nisam jedna od onih koji paze da se ne zablate, ali nekako sam se sjetno sjetila svojih gamaša koje sam ostavila doma - jer sigurno mi nece trebati! I makar ove gojzerice ne bi smjele propuštati, bilo mi ih je žao tunkati u to silno blato. Blato osim što je blato i usporava. Mrak se već počeo spuštati. Osim što ovu stazu baš ne poznam, neću se spustiti na isto mjesto gdje mi je auto. Nije baš uobičajeno za mene control freaka da vrludam po noći po nepoznatim stazama i sa svjesnom misli da nisam promijenila baterije u lampi, a odavno sam trebala!

Razlika izmedju Leustekove i Bikčevićeve staze je ta što na Bikčevićevoj uvijek možete nekoga sresti. U bilo koje doba dana ili noći, tamo se uvijek netko šeće! Leustekova staza bila je prazna! Samo ja, mrak, lampa koja skoro uopće ne svjetli i svjetla grada prema kojima idem.

Gubljenje u magli već sam osjetila. Poseban osjećaj. Nepreporučljiv.
Spavanje ovo ljeto na plaži bez šatora, osim što prvu noć nisam mogla od straha spavati, naučilo me na šumove padanja grančica i kotrljanja lišća. Suhi list koji vjetar lagano nosi zvuči kao lavina koja će vas zatrpati, a suha grančica koja pada zvuči kao da vas goni 100 divljih pasa.
Biti sam u šumi novi je osjećaj koji mogu upisati u svoju knjižicu strahova. Pogotovo što sam znala da se staza pri dnu širi i da treba u mraku pogoditi pravi put. Kada su svjetla Zagreba nestala, osjećaj samoće u šumi bio je još veći! Potajno sam se nadala da će netko naići i da neću morati sama dalje, ali nije. Morala sam.

Čvrsto sam stisnula gojzerice da čuvaju gležnjeve od neprestanog popikavanja na korjenje i kamenje, upalila ono malo svjetla što mi je preostalo i krenula dolje. U ovakvim situacijala volim to što ne možes odustat. Bez obzira na sve, moraš ići dalje. Ili nazvat Gorsku službu spašavanja? I reći im na točno kojem dijelu staze se nalazim, ali me strah biti sama u šumi? Mogu se i spuštati po cesti koja je u blizini, ali to nije toliko uzbudljivo! 

Leustekova staza duga je 5,7 kilometara ali ima blagi spust i zato sam nju izabrala. Hodanje mi se učinilo beskrajno dugo. Uključila sam sva osjetila, pa čak i ono svoje za orijentaciju koje nemam! Kad nisam mogla naći iduću markaciju, vraćala sam se do zadnje koje sam vidjela. Kad sam jednom zagazila na debeli pokrivač suhog lišća znala sam da sam skrenula sa staze - po stazi nije bilo lišća uopće. A onda sam došla i do onog dijela gdje se staza širi u šumu. Pronašla sam marku i križanje: u Gračane ili prema Tunelu. Nisam bila sigurna koji put sam odabrala. Nije mi bilo bitno, samo da je prema gradu, a auto ćemo lako kasnije pronaći, makar morala satima hodati do njega.

Pred kraj staze bila sam sigurna da sam na pravom putu. U daljini su se počela nadzirati svjetla grada koja su na pola staze bila nestala, a sada su se svakim korakom sve bližila. Uspjela sam!  Još malo dalje začula sam krik i ljudske glasove. Noge su mi se presjekle. Bio je mrkli mrak! Na planinarskim stazama normalno je sretati ljude i po noći, ali po ovakovom mrklom mraku nitko ne hoda bez svjetiljke! Prošla sam kraj dvoje ljudi koji su sjedili potiho u mraku i vjerojatno nisu očekivali da će ih neko svjetlo zabljesnuti iz šume, pa je žena kriknula. I ja sam se prestravila, ali sam pozdravila i nastavila prema Tunelu uz olakšanje: bića na putu!

Čim sam nogom stupila na asfalt, osmijeh mi je okružio glavu od sreće! Uspjela sam!  Pogledala sam na sat. Učinilo mi se da je 20 sati, što mi se učinilo kao dobro vrijeme spusta (krenula sam u 17.45), ali onda sam shvatila da je 19 sati! Nisam mogla vjerovati! Sat i 15 minuta trebalo mi je za skoro 6 kilometara! Vjerovala sam sa će me blato i traženje markacija dosta usporiti (na nekim mjestima i vraćanje u potrazi za markacijama), ali izgleda da je strah učinio svoje!

Nastavila sam prema Tunelu pod uličnom rasvjetom, a onda prema Bliznecu gdje me čekao auto. Moj mali bijeli vjerni auto stajao je sam samcat na mjestu gdje sam nekoliko sati prije jedva pronašla parking! Skinula sam svoje nevjerojatno blatne gojzerice na kojima mi je blato prešlo čak i visoku gumu i veselo se odvezla doma! 

Dobra gojzerica i glavu čuva; vjerni auto svuda vozi!


Ovakve avanture ne preporučam onima koji nisu dovoljno hrabri (ili ludi) i onima koji ne vjeruju da će uspijet u tome što rade. Za idući put, ja ću si promijenit baterije u lampi! Jer od sad vjerujem da mogu hodat sama po mrklom mraku po šumi!
linasojat @ 16:28 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
ponedjeljak, siječanj 21, 2008
Subota (19. 01.) je bila dan za posjet Samoboru i Samoborskom gorju. Ovaj put su se Goranu i meni prodružili Lava aka Tea i Igor aka Igi.

Igi na svom mjestu u autu. Lavu smo ipak pustili u kabinu auta.
Igi u gepeku; photo by Lava

Iz Zagreba smo vrlo brzo autoputom stigli u Samobor, koji je već ukrašen za fašnik. Pomoću planinarske karte i plana grada Samobora, pronašli smo put za vidikovac na Tepcu.

Vidikovac na Tepcu (na 368 m n.v.) je željezna piramida visoka 14 metara postavljena 2006. godine. umjesto stare drvene 10-metarske piramide koja je izgorila 1946. godine. Pogled s vidikovca pruža se na Samobor, Samoborsko gorje, Medvednicu i Zagreb.

Dok smo se mi penjali na piramidu, Igi nas je čekao u podnožju. Ja nisam jedna od onih penjačkih partnera koji vam na vrhu kažu da se boje visine. Ja to kažem odmah, a svejedno se penjem.  Ipak mi je malo laknulo kad su i Lava i Goran na vrhu prokomentirali da se ne osjećaju najugodnije.
Vidikovac na Tepcu; photo by Lava

Pogled s vidikovca na Stari grad
Samoborski Stari grad; photo by Lina

Stari grad Samobor nalazi se na obronku brijega Tepca, na visini od 250 metara. To je tipičan srednjovjekovni zamak koji se ubraja među najveće gradine u Hrvatskoj. Djelomično je konzerviran i privremeno zatvoren zbog opasnosti od rušenja kamenja i zidova.

Makar mu se lijepo može prići stazom od Muzeja ili kroz park-šumu Anindol, mi smo gradinu pratili iz auta i kad smo vidjeli da nam je najbliže, tu smo se parkirali. Najbliži put ne znači i najlakši put. Obično najstrmiji.  Dok smo se pitali da li se uopće penjati, na zemlji smo vidjeli putokaz kojem nismo mogli odoljeti: mala prazna flaša Pelinkovca koja je svojim čepom davala smjer gradine. Pustili smo Igija da se penje prvi, a mi smo krenuli za njim: malo i mi sa sve 4, ali stigli smo do vrha. Dočekale su nas rešetke na ulazu, pa smo se malo dalje-iznad popeli na gradinu.

Dok Lava i Goran slikaju, Igi odmara:
Igi na Starom gradu Samobor; photo by Lava

Konzervirana kula Starog grada Samobor
Stari grad Samobor, photo by Goran

Naša planinarska ruta kretala je od Šoićeve kuće, pa smo se odvezli u Mali Lipovec. Tamo ostavljamo auto i krećemo:
Šoićeva kuća - gradina Lipovec - Oštrc - pl. dom Željezničar - pl. dom Ivica Sudnik na Velikom Dolu - Šoićeva kuća

Šoićeva kuća na 385 metara nadmorske visine je najstariji objekt u Samoborskom gorju uređen 1931. godine od strane HPD Japetić na mjestu nekadašnje stanice šumske željeznice. Makar ima status planinarskog doma, u njemu se ne može prenoćiti. Od Šoićeve kuće može se krenuti u svim smjerovima:
Putokazi kod Šoićeve kuće; photo by Lava

Mi odlučujemo prema gradini Lipovec (tabla desno, okomita na ove na slici; vidi se samo rub table). 

Do gradine Lipovec na 582 m n.v. došli smo serpetinastom stazom. Povijest Lipovca usko je vezana uz Okić: 1251. godine sazidao ga je Ivan Okićki. Oko 1618. g. spominje se, kao i Okić, kao ruševina. Na gradini smo sreli planinare iz Karlovca koje je putem pratila mačkica, te su je odlučili udomiti. Mačka (ili mačak) je bila sigurna u naručju buduće vlasnice, a Igi ju je samo ponjušio:
Mica-planinarka; photo by Goran

Sa gradine Lipovec krenuli smo prema Oštrcu.
Lava i Goran spuštaju se s gradine:
Lava i Goran na Lipovec gradu; photo by Lina

Putem smo sretali prve jaglace i kolonije bijelog cvijeća, kojemu moram saznati naziv:
photo by Lava

Nakon vrlo strmog silaska s Lipovec grada, popeli smo se oštro uzbrdo da planinskog hrpta kojim smo hodali do pl. doma Željezničar, a onda i do samog vrha Oštrc. Mada već umorni i gladni, pvo smo odlučili poći na vrh. 

Oštrc se nalazi na 752 metra n.v. i pruža pogled na cijelo Samoborsko gorje, budući da se nalazi u njegovom središtu. 

Goran udara žigove u naše dnevnike,
Goran na Oštrcu; photo by Lava

a Igi zadovoljno odmara.
Igi na Oštrcu; photo by Lava

Skupili smo malo preostale snage i odjurili u dom na grah, sendviče... Planinarski dom "Željezničar" Oštrc nalazi se na 691 m n.v. o kojem se brine PD Željezničar iz Zagreba. Na vratima doma oduševio nas je žig za dnevnik Hrvatske planinarske kuće koji se može utisnuti pa čak i kad je dom zatvoren.

U domu smo sreli poznatu ekipu!
S lijeva na desno: Darija, Lava, ja, Goran i Goran zvan Shumsko
na Oštrcu; čemu automatsko slikanje kad samo možeš jako ispružit ruku! Slikala ruka od Shumskog! ;)

Sunce je već zašlo, putevi nam se nisu podudarali te smo se razišli. Naša četveročlana ekipa krenula je prema Velikom dolu. Tamo smo samo na brzinu ušli u Sudnikov dom (530 m n.v.) po žig za HPK. Začudila nas je nevjerojatna vrućina na kakvu nismo navikli u pl. domovima, a upravo čitam u svojoj planinarskoj Bibliji da dom ima struju, vodovod i centralno grijanje. Prvotno je 1933. g. sagrađena kuća koja je u drugom svjetskom ratu spaljena, a od 1963. g. sagradila se zidana jednokatnica s podrumom, potkrovljem i balkonom, ali do danas nije posve uređena. Ime je dobila po prostranim livadama na Velikom dolu koje zimi služe kao skijalište, a kasnije i po Ivici Sudniku, samoborskom planinaru i osnivaču Planinarskog muzeja.

Ovo je bila zadnja postaja našeg izleta te smo krenuli prema Šoićevoj kući. Putokaz nas je usmjerio, malo i Goranova orijentacija, zatim smo dugo hodali, a da putem nismo vidjeli niti jednu markaciju. Ipak se nismo izgubili. Sišli smo na cestu kod raspela i hodali nekoliko minuta do auta parkiranog kod Šoićeve kuće.

Putem nas je fasciniralo nebo!
Igi i ja omaramo:
Igi i Lina; photo by Goran

dok Lava i Goran slikaju nebo.
Nebo by Lava:
Nebo by Lava

Nebo by Goran
Nebo by Goran

Umorni i sretni utrpali smo se u auto i odvezli doma ravno u krevet, već u glavi kujući planove za idući vikend!

Literatura: Poljak, Z. Hrvatske planine. Zagreb ; Golden marketing -Tehnička knjiga, 2007.

linasojat @ 09:30 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
petak, siječanj 18, 2008
Nakon vikenda koji je obiljezen ne tako dobrim izlaskom i zbog toga ostao bez planinarenja, pocetak tjedna zapoceo je bezvoljnoscu i opakim nedostatkom fizicke aktivnosti. Shvatila sam da me nista drugo ne razgiba i opusti tako dobro nego odlazak u planinu.

Odlucila sam iskoristiti svoje aposlventske dane kojih je sve manje i krenuti na Medvednicu jedno jutro usred tjedna. Prekrasno je sto Zagreb ima jedno ovakvo mjesto kamo se moze pobjeci! Tamo te nitko ne pita: zasto, kako, gdje, kad, zasto neces; zasto to ne radis, zasto to radis, zasto, zasto, zasto... Sunce, drvece, biljcice koje nicu ispod jos uvijek gustog sloja lisca...

Ovaj put odlucila sam vjezbati svoju orijentaciju i otici na nepoznate mjesto bez karte (sto ne bih nikom preporucila), hodati bez stapova o kojima sam postala ovisna (od pretjeranog hodanja sa stapovima tijelo stradava) i pronaci tempo hoda da mogu disati na nos. 

Dan je bio krasan (srijeda): sunce i puno toplije nego u gradu. Odlucila sam otici na Strmopeć, mjesto koje svaki put zaobidjemo, a uvijek se pitamo kamo vode ti putokazi. Izgubila se nisam, bez stapova sam mogla, samo sto me toliko mamilo to mjesto da sam svojim tempom hoda ipak disala na usta.

Strmim, serpetinastim putem stigla sam na  vrh Strmopec na 513 metara nadmorske visine, kako je pisalo na vremenom stradaloj tabli:


Kroz trnje, nevjerojatan pogled sa stijene na tornjeve na Sljemenu:


Put po hrptu: svo lisce vjetar je odnio na Bikcevicevu stazu, vjerojatno jos u jesen, tako da se hoda po zemljano-kamenovitoj stazi obrasloj mahovinom:


Shvatila sam odakle strmo u nazivu Strmopec, ali pec nisam nasla!  Strmi spust - bolje je trcati ovakvom strminom, nego hodati:


Sjurila sam se niz stazu, otisla do Njivica, a onda otrcala do auta koji je bio parkiran u Bliznecu. Kako samo sati i pol hoda (ili trcanja) po sumi napuni baterije. Vratila sam se zadovoljna u grad i primila se svojih hrpetinu obaveza. Sa smijeskom!
linasojat @ 12:53 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
četvrtak, siječanj 3, 2008
Kao prvo planinarenje u novoj godini zazeljela sam da ne bude na Medvednicu. Medvednica je postala moj drugi dom, pa sam pozelila upoznati i koju drugu planinu. Dogovor je pao na Samoborsko gorje. Opremljeni Poljakovim vodicem i kartom krenuli smo iz Zagreba kroz Lucko, Gornji stupnik prema Rakovom potoku. Uz vrlo nejasne table, putem smo se izgubili, ali i vrlo brzo vratili na pravi put kroz Galgovo, Sveti Martin, Podgrađe do sela Domovići. Kad smo u Domovićima vidjeli tablu Park prirode Zumberak-Samoborsko gorje znali smo da smo na pravom putu. Parkirali smo auto na kraju sela, vjerojatno u necijem dvoristu!  Ja sam spomenula pauk sluzbu koja bi nam mogla odvesti auto, na sto mi je Goran odgovorio da u ovakvom mjestu jedino netko moze doci s traktorom i zgurati auto s ceste!

Na tom mjestu su vec pocele markacije, kao i zgodno odmoriste s izvorom. Pocetak puta sam ja vodila pa smo zavrsili u necijem vinogradu. Goran nas je vratio na stazu.

Markacija koja nam se jako svidjela za dom Maks Plotnikov na 411 metar:


Ovamo smo krenuli: Okic - strma hridina na Samoborskom gorju:


Bez karte nikuda! Makar mi padne mrak na oci kad za svaku goru i planinu moram kupovati zasebnu kartu, ali bez karte (kao ni bez stapova) ne bih nikud krenula! Goran provjerava smjer - bolje on nego ja!


Maricin most; dom se vec vidi u pozadini:


Dom nije radio, to smo znali pa nije bio sok kao kad smo za Badnjak stigli na Runolist. Kraj doma zacula sam tresak. Sto je to, sto je to - pitala sam Gorana, jer zbog prevelikog magljenja naocala hodam bez njih. A to znaci da apsolutno nista ne vidim! (Sto znaci da kraj bilo kakve table vicem: Sto pise na njoj, sto pise na njoj?  )

Kako mi je to Goran opisao, jedan kos se zaletio, gledao nas i mislio si: Ah vi glupi planinari pa dom vam ne radi i tako se zaletio u staklo i pao u snijeg na krovu ispod prozora.


Htjeli smo pomoci bedastom kosu, ali je pticica uspjela skupiti snage i odletjela. Prezalogajili na zaledjenom stolu i zatim krenuli na sam vrh - Okicgrad na 499 m.

Odlucili smo hodati najlaksom stazom. Nisam imala zelje ici Zoharovim klincanim putem  i penjati ferate (koje nikad nisam penjala), a jos manje Dragojlinom stazom za koju je u Poljaku pisalo da se penje samo po suhom vremenu.

Zoharov klincani put je put osiguran klinovima i uzetom i na putokazu za taj put je lijepo napisano da je to za iskusnije planinare. Taj put je dobio ime po alpinistickom ucitelju Dragutinu Belacicu (1913-1994).

Dragojlina staza dobila je ime po ilirki Dragojli Jarnevic (1812-1875) koja se 1843. godine uspela na stijenu Okica i time stekla naziv prve hrvatske alpinistkinje.

Mi smo krenuli obicnom stazom. Obican planinarski put:


Snijezni ukrasi na granama:


Najzad i rusevine Okicgrada. Okic se prvi put spominje 1183. kao posjed Jaroslava Okickog. Nakon brojnih bitaka i prodavanja ove gradjevine, 1616. spominje se kao rusevina, a 1933. dodijeljena je Hrvatskom planinarskom drustvu Japetic.

Ulaz u kapelicu Okicgrada


Kapelica


Maglovit pogled iz kapelice


Na ovim rusevinama utisli smo i zig u HPO. Zig ukelsan na jedan kamen; morma priznati da ga ja ne bih uocila nikada! Buduci da je bio zaledjen, odledjivali smo ga cajem iz termosice. Nismo ostavili lijepi prizor u snijegu, ali ipak je to crvenkasti rooibos caj! Zig je dosta izlizan, pa otisak i nije neki!

Ovdje smo zavrsili nas izlet i krenuli se spusati prema autu, zanjuci da cemo ovdje sigurno ponovo doci!

Literatura: Poljak, Z. Hrvatske planine. Zagreb ; Golden marketing -Tehnicka knjiga, 2007.
linasojat @ 11:21 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, prosinac 29, 2007
Posljednje planinarenje u ovoj godini! S Natasom i Marinom, Goranovom ekipom iz njegovog PD Velebit krenuli smo Bikcevicevom stazom, pa gdje nas put dovede! Nakon Njivica skrenuli smo za dom Runolist. Za sobom smo ostavili tmurno vrijeme i oblake, a iznad 700 metara docekalo nas je sunce! Kakva razlika!

Sunce, a ispod oblaci nad gradom


Jos sunca! Dugo ga nismo vidjeli!


Goran i ja - izgledamo kao pravi planinari!


U Runolistu smo nesto pregrizli, osusili se, zgrijali i konacno utisnuli zig PPM Runolist. Planinarski dnevnici za koje su zigovi u planinarskim domovima postali su prava nocna mora! Zato sam i odustala od tih silnih dnevnika! Nakon PPM nema vise! Dnevnik Hrvatske planinarske kuce necemo nikad ispuniti, to je postalo kristalno jasno, ali je dobar za kombiniranje s HPO jer imaju ista poglavlja. Tako da kad se odlucuje o izletu iz HPO, na brzinu se moze provjeriti koji dom posoji u tom podrucju.

Nakon Runolista krenuli smo, ovaj put utabanom stazom, do Kapelice, koja nije radila. Tu smo ostali bez zigova za PPM. A zatim smo produzili na vrh.

Pogled s Cinovnicke livade na Zagorje, koje nismo vidjeli jer su ga prekrivali gusti oblaci. Odozgora to izgleda kao more od oblaka! 


A zatim i Sljeme - vrh na 1033 metra. Pogled s vidikovca; vec se polako spusta mrak:


Otisak ziga s vidikovca koji je uklesan u kamen mi se nije svidio pa sam ljutito odjurila u bistro Zlatni medvjed u kojem je rezervni zig. O da, to se zove otisak. Za svaki slucaj smo lupili i u PPM u slobodno polje, jer u PPM pise da je zig vrha isti kao i za Kapelicu. Sto god to znacilo. Kao sto pise da je Susedgrad planinarski dom, a to nije istina. U Susedgradu nema planinarskog doma. Bolje lupiti vise zigova pa biti siguran!

Dobrim starim Leustekovim putem spustili smo se do Tunela. Ovaj put mi je hodanje preletilo - uz tempo Velebitasa i razgovor bez prestanka, mislim da sve preleti!
linasojat @ 23:04 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, prosinac 24, 2007
Nakon sto sam zbog upale morala doma mirovati, jedva sam cekala poci nekamo! Iskoristili smo prvi slobodan dan i krenuli bez obzira na vremenske uvjete.

Vrijeme je bilo tmurno i u gradu je padala ledena kisa. Hrabro smo krenuli, parkirali auto kod Tunela i krenuli Leustekovom stazom. Par metara kasnije zakljucili smo da ce nam trebati gamase i da bi bilo dobro da obucemo i kabanice.

Ono sto mi je Goran rekao je da svu novu opremu isprobam prvo doma i odmah namjestim, tako da kasnije ju samo na brzinu navucem. Naravno da ga nisam poslusala. Konacno sam se ispetljala s gamasama da mi Goran kaze da sam ih obukla naopacke. Ne da sam zamijenila lijevu i desnu, nego sam onu kukicu sto ide naprijed na znirance stavila pod petu. I onda sve ispocetka. A jedva sam se ugurala i u kabanicu, koju sam tada isto prvi put otvorila.

Putem nas je pratila ledena kisa, a sa svakim visim metrom kisa se pretvarala u snijeg. Prava snijezna idila! Nase stope bile su prve na novonapadalom snijegu. 

Pogled iz Vile propuh na Adolfovcu na stazu kojom smo dosli:


Pogled iz Vile propuh na Adolfovcu na stazu kojom tek namjeravamo ici:


Vila propuh je drvena nadstresnica u obliku paviljona s lijepom vidikom na Zagreb na polovini Leustekove staze, na dijelu koji se naziva Adolfovac. Nismo se zadrzavali jer su klupe bile pokrivene snijegom, nego smo na jednom skretanju s Leustekove staze krenuli prema domu Runolist na 830m.

Ispred vrata Runolista pravo razocaranje: dom ne radi! Vecer prije sam procitala da dom radi stalno. Ovako gladnoj, premorenoj i smrznutoj ovo je bio pravi sok. 

Klopicu smo imali sa sobom, pa smo kao pravi sirocici prezalogajili na klupi ispred doma. Jedino nas je dosla posjetiti crna macka, koja je dosla taman kad smo mi pojeli, pa ju nismo imali cime nahraniti.
Goran ruca na zimskoj idili:


U ovakvoj situaciji nema mjesta ljutnji i panici; pa smo brzo pojeli i odlucili nastaviti prema vrhu. Snijeg je i dalje padao, pa smo navukli kabanice koje se se putem ledile. Evo kako sam izgledala:


Stazom M1 nastavili smo prema vrhu. Na putu do vrha topli spas smo nasli u bistrou Grofica. 
Susnje na radijatoru i osmijeh se vratio:


Grijanje stopala u gojzericama koje su skoro duplo starije od mene! Nije bilo mojeg broja, pa dok ne stignu bas one koje ja zelim, nosim mamine gojzerice koje imaju 40 i koju godinu!


Nakon sto smo se ugrijali nastavili smo do kapelice Majke Božje Sljemenske kraljice Hrvata na 1001 metar, ali nije niti ona radila. Raditi ce tek navecer kad ce biti Polnocka.

Vec je poceo padati mrak, pa smo krenuli prema dolje. Kod Lugarnice pogledali smo Šumarske jaslice:


A onda smo se krenuli spustati Leustekovom stazom - stazom bez kraja do Tunela gdje smo morali otkopati auto da vidimo da li je to uopce nas. Dok smo mi setali Medvednicom, Zagreb je prekrila snijezna mecava. U zadnji tren smo stigli na obiteljsku veceru na Badnjak, koja nam je izvrsno pasala jer smo bili zaista gladni!

Literatura: Poljak, Čaplar. Medvednica : planinarsko-izletnicki vodic. Zagreb ; Hrvatski planinarski savez, 2001.
linasojat @ 23:43 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, studeni 24, 2007
Danas smo odlucili posjetiti Hunjku i Horvatove stube, pa na Puntijarku i onda dolje u Bliznec gdje nas ceka auto.

Krenuli smo po dobroj staroj Bikčevićevoj stazi do Njivica. Dan je bio dosta topli, pa je na Njivicama uslijedilo skidanje dugih gaca i potkosulja bez obzira sto je bilo dosta prometno. Onda smo nastavili obraslom stazom 20 prema Hunjki. Fascinira me sto svaki dio Medvednice ima svoju floru, te je svaki put krajolik podosta drugaciji. 

Stigli smo do Danjke, livade s odmoristem i klupama na 881 metar nadmorske visine.
Danjka

Ubrzo smo stigli i do Hunjke, planinarske kuce na 877 m/n.v. Objekt se moze pohvaliti finom hranom. Ovdje smo udarili zigove u Planinarski put Medvednicom: Horvatove stube i neki obicni Hunjke, jer PPM Hunjka ziga nije bilo.

Erberovim putem (Žensko sedlo - Fakultetsko dobro) uputili smo se na 500 Horvatovih stuba. Stube je zagrebacki planinar Vladimir Horvat poceo graditi 1946. godine ne bi li ovaj dio Medvednice ucinio pristpuacnijim. Uza stube je uredio za posjet spilju Medvednicu, otkriojos jednu novu spilju i nekoliko ponora i na dnu stuba uredo je izletiste s klupama.

Kod 10 stube morali smo ici pogletati Patuljkovu spiljicu.
Putokaz za spilju:


Mislila sam da se u spilju moze ustetati, ali mogao bi uci tek mrsaviji covjek. Nismo zeljeli brisati stijene; malo smo lampama osvjetlili unutra.
Goran i ja ispred spilje:


Na srednin stubista, negdje iza 250. stepenice naklonili smo se stijeni Moj naklon


Ispod 400. stube prolazi se kroz dio spilje Medvednice. Spilja je ukupne duzine 25 metara. Prvo smo pogledali dio spilje nazvan Medvednica donja:


A onda smo se vratili i prosli kroz dio spilje na malenu terasu na kojoj je spomen ploca Vladimiru Horvatu i zig HPO.


Ovdje smo udarili prvi zig u HPO i spustili se u Srnec, gdje je odmoriste. Nismo zastajali jer je vec poceo padati mrak, a ovaj put je dosta obraso i nama nepoznat. 

Dijelom smo hodali markiranom stazom s markacijama koje smo trazili po tlu, jer su stabla na kojima su markacije stajale zgnjilila, dijelom smo hodali stazom broj 39, a onda smo dosli da putokaza za Puntijarku koji je davao cudan smjer. Nastavili smo po tom putokazu i stazi M1 i zavrsili na sljemenskoj cesti. Negdje smo u mraku profulali markaciju, iz nekog siblja izisli na cestu, a u onom mraku sve nam je izgledalo isto. Nismo bili sigurni u kojem je smjeru Puntijarka. Putem smo sreli gospodju koja nam je na nase pitanje o smjeru odgovorila: Provjerite! Zakljucili smo da je neplaninarka, jer sumnjam da bi ti netko tako odgovorio tko ima bar malo planinarkse moralnosti.

Da slijedimo moju orijentaciju, odavno bi se izgubili. No Goran na srecu ima dobru orijentaciju, pa smo nakon nekog vremena tapkanja po cesti ugledali tablu Puntijarke! Malo smo predahnuli, a zatim smo se sjurili dobro poznatom Bikcevicevom stazom do Blizneca. Nakon vise od 8 sati otkad smo krenuli, najvise volim kad me ceka auto na dnu planine.

Literatura: Poljak, Čaplar. Medvednica : planinarsko-izletnicki vodic. Zagreb ; Hrvatski planinarski savez, 2001.
linasojat @ 22:04 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
ponedjeljak, studeni 5, 2007
Nakon flamenco-oriental radionice krenula sam na svoju uobicajenu turu na Sljeme. Toplo i suncano vrijeme, jesen... predivno!


Putokazi na planinarskom putu - mi pratimo za Puntijarku, staza broj 18.


Ovaj put sam hodala sa svojim novim stapovima za hodanje. Svoj rekord od 2 sata uspinjanja nisam uspjela oboriti, ali sam shvatila da hodanje sa stapovima razgibava i bilda kukove.

S dragim...


Spust je bio po mraku, ovaj put bez magle! Dio puta naa je pratio pogled na svjetla Zagreba... Nekoliko puta sam pomislila na svjetlosno oneciscenje... zbilja je bilo puno svjetla...

Zato nas je magla cekala na putu prema Ljubljani gdje smo isli na aerodrom po 2 clana hrvatske ronilacke reprezentacije koja se vracala iz Egipta. 2 rekordera!  (clanak s Adventure Sporta) Nema vikenda bez magle!
linasojat @ 12:05 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
utorak, listopad 30, 2007

(Vec objavljeno)

Mogli bi ovu nedjelju na Sljeme, najavili su lijepo vrijeme!
- uzviknula sam razdragano svom dragom na telefon!

Kakve li kobne pogreske reci decku planinaru da idemo u brda!!!


U nedjelju smo se lijeno ustali iz kreveta i polagano krenuli. Parkirali smo auto u podnozju Sljemena, ostavili za sobom Tunel, jos koju asfaltiranu stazicu i zasli na sumski put... 

Samo nekoliko metara dalje prestali smo se drzati za ruke: trebale su mi za odrzavanje ravnoteze!

Buduci da je vec debelo bilo proslo podne, ljudi su se masovno spustali sa Sljemena. Nekako mi se cinilo da je njima puno lakse nego meni.

Hoce li ovakav uspon bili cijelo vrijeme?! - pitala sam dragog, koji se s takvom lakocom setao i uput cijelo vrijeme pricao. 

Na prvom odmoristu klupica je bila zauzeta. Ali zato je poveci korijen drveta bio moj!!! Smazala sam bananu, cokoladicu, mandarinku - sve samo da dobijem malo energije!

Nekoliko stotina metara vise, koje sam jedva uspela, vec lagano prigovarajuci i pitajuci se tko je smislio ovakvu velebnu ideju, ustanovila sam da sam kod onog drveta zaboravila svoj ljubljeni sal. Krenuli smo se spustati po njega i znala sam da do vrha vise ne smijem kukati.

Opa, gle zmija - odusevljeno je uzviknuo dragi! Makar me snaga vec ostavljala, pocela bi trcati brdom ravno do dna, da se glava htjela okrenuti, noge pomaknuti... Ovako sam ostala stajati kao ukopana, hipnotizirano gledajuci zmiju koja je prelazila put kojim ja hodam!!! Kasnije sam pokusala objasniti dragom da mu se ucinilo da sam se u sekundi zacrvenila i bila u stanju soka kad sam vidjela zmiju - cijelo vrijeme sam crvena jer se uspinjem i tesko mi je. Nije mi povjerovao. Nisam ni ja sebi! Ne prolaze mi zmije svaki dan 10 centimetara od nogu pa da im se obradujem kad ih vidim! 

Negdje pri samom vrhu pocela sam mrziti ljude koji se se zadovoljni, punih trbuha spustali. Ja sam bila vec opako gladna i umorna. Pojavila se i misao da su ti svi ljudi koji se spustaju pojeli sav grah i da za mene nece biti nista, pa cu se ovako gladna i umorna spustati.

Grah nas je ipak docekao! Odmah mi je bilo ljepse u zivotu, a spust mi se cinio da ce biti kao pice of cake! Malo smo si drijemnuli na Cinovnickoj livadi, a onda krenuli niz Sljeme...

Vec na samom pocetku sam shvatila da me noge vise ne slusaju. Ocito sam svu svoju snagu potrosila na uspon. Spustanje nije bilo ni priblizno lagano kao sto sam ja mislila...

Moj decko je planinar, a ja se ne mogu ni na Sljeme popesti i spustiti bez da svakih nekoliko metara stanem i lovim zrak!!!

Gle koje krasno drvo - uperila sam prst da se decko okrene, drugom rukom pridrzavajuci se za drvo pokraj sebe duboko disuci. 

Jao, kamencic mi je u cipeli! 
Klupa je tamo dolje, tamo cemo sjesti.
Noge me nisu slusale, poveci korijen drveta bio je osvojen mojim dupetom. A onda i ona klupa tamo dolje... 

Pri dnu Sljemena pred ocima sam vidjela samo obris svojeg bijelog auta i cekala da gurnem kljuc u bravu i da se izvalim u njega. Moj decko je cijelo vrijeme lagano hodao, pricao i cudio se kako ja nista ne govorim, jer obicno ne stajem. Iskljucila sam sve funkcije, osim one za hodanje i odrzavanje ravnoteze... Put do auta ucinio se tako dug...

A onda se obris auta pretvorio u jasnu sliku. Sretna da sam napokon stigla, konacno mogu sjesti... 2 ulice dalje shvacam da vise nemam ama bas nikakvog osjeta u stopalima, da me lijeva noga toliko boli da cak ni kuplung vise ne mogu stisnuti, voznja se pokazuje kao izuzetno tesko i bolno stanje, a mojem suvozacu i ne previse ugodno zbog stalnog cupkanja auta... 

Tu vecer mi je jos slijedilo otici na aerodrom po mamu. Po izlasku iz auta shvacam da su mi se noge toliko ukocile da vise ne mogu hodat. Puzeci sam se popela do svog kreveta i izvalila se. Macak je bezobrazno iskoristio moju nemocnu situaciju i izvalio se po meni. Shvatio je da se nocas necu uopce pomicati i da ce on moci nesmetano spavati.

Danas ujutro prvo sam provjerila imam li noge. Prvi pomak nogu znacio je nevjerojatnu bol... Ostatak dana gmizem... 

Zovete li me danas na telefon, pustite da zvoni dugo! Put do telefona je dugacak, spor i bolan!

A imam tjedan dana da se oporavim! Jer vec iducu nedjelju idem ponovo na Sljeme! Ide tko sa mnom?

linasojat @ 23:53 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, listopad 29, 2007

Planinarska skola?! Ma no way!!! – rekla sam svojem decku planinaru! prije nekoliko mjeseci. - Nema sanse da pocnem planinarit!

Nesto kasnije predlozila sam decku da bi mogli – na Sljeme. Onako rekreativno! Tu vecer puzeci sam se uspela u krevet i rekla sama sebi: Nikad vise.

Iduci vikend ponovo sam puhala i tesko disala, pitajuci se cemu mi je to potrebno? Izgleda da volim da mi je tesko... 

A onda sam odlucila ici na Sljeme svaki vikend – vecinu tjedna prosjedim za kompjuterom. Planinareci mogu skidati viska kile i nabijati kondiciju pogodnu i za plesanje – zar to nije krasno?!

Priroda me pocela istinski odusevljavati. A penjanje – uvijek postoji nada da mi jednom nece biti tako tesko i da cu se veselo penjati kao bakice koje brzinski prolaze kraj mene. Mozda cu i ja tako jednog dana... sa 70 godina... 


Ovaj vikend na Sljemenu – krenuli smo sumskom stazom Bliznec - prvom stazom u Hrvatskoj koja je prilagodjena osobama s invaliditetom. Na stazi su postavljenje table koje govore o prirodnim i kulturno-povijesnim značajkama, a tekst je pisan i na brajici u sumskim knjigama

Pogled sa staze na potok Bliznec:


Staza prilagodjena invalidima duga je 800 metara, a onda se krece ubrdo...  Stazom broj 18 krenuli smo prema planinarskom domu Runolist, a putem nas je pratila magla:


Dok u gradu nema snijega, na Medvednici ga ima dosta... Put za Runolist:


Makar je snjezna idila, toplo je... Rashladjivanje potfrknutim hlacama i pripomaganje penjanju kolcima nadjenim u sumi:


Jezero Tigrovo oko - nije zaledjeno, ali je puno snijega...


Na jednom od proslih planinarenja vidjeli smo zmiju (koju od soka nisam stigla slikati), ovaj put smo vidjeli polusmrznutog dazdevnjaka:



Na povratku polako smo se poceli uvlaciti u maglu i noc... Markacije su radjene da se mogu pratiti po bistrom vremenu, u slucaju magle ih se ne vidi...

Mrak, magla... nevjerojatan je osjecaj da ne vidis ni 20 centimetara ispred sebe i da ne znas je li provalija ili brijeg, snijeg ili blato... Zastao bi mi dah svaki put kad ne bi vidjeli sljedecu markaciju... dok ju jednom nismo vidjeli i nismo mogli pronaci put za dalje... Vec sam si zamisljala naslove u sutrasnjim novinama: Planinar i njegova djevojka smrzli se u planinama... Put do dna je dugacak, mojim tempom sporo se krecemo... i jos ne vidimo markacije...

Stojeci kraj posljednje markacije koje smo vidjeli, zamisljala sam si cega se sve bojim... Ne bojim se zivotinjama – njih nema na Medvednici, a da ih i ima, 32-metarski snop moje wonderice (ceona lampa) bi ih otjerao... Moze li me napasti kakav manijak? Jedine manijake koje sam trenutno vidjela bili smo decko i ja... Ne bojim se niti okoline jer ju – ne vidim!

Iducu markaciju ipak smo pronasli, a spustili smo se brze nego inace – ovaj put mi nisu trebala zastajanja, odmori; samo sam sto prije htjela sici...

Pitala sam se zasto nema i drugih ljudi ovdje pa da zajedno hodamo i ugodno cavrljamo! Tek negdje pri dnu susreli smo familiju – tata i mama i dvoje djece. Jel to nova fanaticka obitelj kao Kostelici? Da u subotu u 8 navecer tjeraju svoju djecu (otprilike 8 godina) da hodaju na Sljeme i bez lampi? Na sebe su obukli reflektirajucu planinarsku opremu i zataknuli si lampe na glavu, a djeci nista! To nije nimalo lijepo! Mozda je otmica? ;)

Kad samo se sretno spustili, pitala sam se kad cemo ponovo planinarit – po noci! Pao je i prvi izazov: Planinarski put Medvednicom! A onda i Hrvatska planinarska obilaznica! Idemo po najveci izazov – onaj da dobijes najvise priznanje!  Slijedi i uclanjenje u planinarsko drustvo... diploma mi ipak ne treba. Decku sam kupila bolju vondericu kao rodjendanski poklon – bez obzira na to sto mu je rodjendan za vise od mjesec dana. Trebati ce mu ovaj vikend! Sebe sam oboruzala s katalozima planinarske opreme. Razmisljajuci sto cu si sve kupiti kad cu jednom imati novaca... (vjerojatno ne tako skoro)... A sutra si kupujem stapove za hodanje – ne bih li u pristojnom vremenu dosla do vrha Sljemena i natrag...

linasojat @ 16:40 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
nedjelja, listopad 7, 2007
Posjetili smo festival Srednjevjekovne dane na Medvednici! Osim ugodnog planinarenja, bilo je zanimljivo pogledati srednjovjekovnu predstavu, zaviriti na standove, popiti bocu Viteske krvi (citaj: loseg vina)...

Jedina uspjela slika predstave: vitez i 2 cuvara na rudniku Zrinski


Kad je top opalio, zemljica se zatresla, a tko nije imao zacepljene usi, ne znam kak je cuo ista poslije!


Setnja kroz sumu - da li je ova gljiva jestiva vise od jednom?


Didgiland ekipa koja je posjetila ovaj festival!


Vidimo se i iduce godine, na trecem po redu ovom festivalu!
linasojat @ 23:33 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
Media positiva

via positiva

Mojih 5 minuta
Kako do mene?

lynnkovac et gmail dot com

Moji najdrazi blogeri
Brojač posjeta
143767
Index.hr
Nema zapisa.